Ukleti kanjon, osamnaesti dio

Uskoro su izašli iz sjene, čemu je pripomoglo sunce koje se dizalo. Ugodno grijan, De la Concha zapovijedi zajutrak. Povijuše više nisu smetale, pa su nastavili okomito prema rijeci. Ugledali su je zelenkastu između debala. Sišli su s konja  i pustili ih da se napiju. Dok su četveronošci srkali, poručnik je zamišljeno gledao u suncem obasjanu zelenu travu s druge strane spokojno protječućih voda. Dočasnici su ga napeto gledali očito očekujući da će sljedeće biti zapovijed o prelasku rijeke. Opazivši to, De la Concha reče: – Idemo lijevo, uzvodno. Prijeći ćemo na drugu stranu na nekom mjestu gdje je plića.

            Nastavljajući ovom obalom, dočekali su i ručak.     

            Kad su opet  uzjahali, Martinez je s opet s dvojicom pošao naprijed, ali se ubrzo i vratio. Sve je na njemu kazivalo da donosi novosti.

– Gospodine poručniče, tragovi vatre i skupine konjanika!

            Tridesetak konjskih koraka naprijed zelenila se mala čistina pored rijeke, ali njenu su tratinu izgužvala konjska kopita, na sredini se sivio pepeo vatre, po njemu i oko njega bijelilo se nešto opušaka.

            Gonzales je požurio skočiti s konja i nadlanicom dodirnuti pepeo.

– Hladno – reče – Ovdje su noćili.

– Razumljivo- reče se la Concha – Nikakav strah od kletvi neće spriječiti razbojnike da pobjegnu sa zlatom. Njihova je pohlepa je jača od svega i idu jedinim putem koji im je otvoren.

– Gospodine, ovdje su prešli rijeku – javio se Martinez desetak koraka dalje.

– To znači da je to dobro mjesto za prelazak, pa ćemo je i mi ovdje prijeći – reče poručnik.

            Martinez i njegovi već su čekali s druge strane, a De la Concha je vodeći odred došao do sredine stoički podnoseći močenje nožnih prstiju u čizmama, kada se začuje hitac. Još se nije posve razlegao, kad ih se začuje još nekoliko.

            Sve daleko, ali razgovijetno.

            Poručnik nastavi preko rijeke, ali glave okrenute nizvodno, odakle su se hici čuli.

– To je s ove strane, na samoj rijeci, čini se  – reče mu Martinez kada je izjahao na suho.

– Ne zaboravimo da se zvuk odbija od strana kanjona – oprezno reče Gonzales.

– Providnost nam šalje pravi trag u pravo vrijeme. Idemo onamo! – vikne poručnik.

            Tragovi su vodili u šumu udaljavajući se od rijeke.

– Idemo za njima. Mi znamo za njih, a oni ne znaju za nas i tu prednost moramo zadržati. To znači da ćemo od sada jahati u tišini, a ne nađemo li ih do noći, nećemo paliti vatru. Za promjenu: Gonzales u izvidnicu,a Martinez na začelje. – rekao je dočasnicima prije nego se odred opet razvukao u povorku po dva.

Osmo poglavlje

            Braxton, Nathan i Jubal mogli su se samo okretati na mjestu kako su ih naoružani Indijanci opkoljavali. Njihova tamna lica kazivala su da ih ne smatraju ljudima poput sebe, pa njihovi životi nemaju neku vrijednost. 

            Među njima se našao jedan stariji koji nije držao upereno oružje, nego je dlan opušteno držao na dršci revolvera zataknutog za platneni pojas. S cijevi revolvera se ispod pojasa preklapao nož zataknut s druge strane. Braxtona je širokim i oblim licem podsjećao na vuka kojega je jednom vidio iz daljine. Kosu sijedih pramenova on je kao i svi ostali podupirao širokom platnenom trakom, ali nešto je u šarama njegove košulje, a nadasve u njegovom držanju kazivalo da je on nešto posebno, da je njegova riječ među njima zakon. 

            Onako okruženi otvorima cijevi iz kojih bi svaki čas moglo nešto izletjeti mogli su samo oprezno su položili puške na tlo i podići ruke pored ušiju – što dalje od revolverima za pojasima!

            Glavni, poglavica ili što li je već bio, pođe  prema njima.

– Gringosi, kamo ste pošli? Govorite španjolski, je l’ da? – upita začudno visokim glasom.

            Njima bi takav glas u nekom saloonu bio smiješan i vjerojatno bi dotičnog gospodina smatrali zakinutim u muškosti, ali glas ovoga Indijanca je upravo zbog toga zvučao zastrašujuće.  

– Govorimo! Mi samo prolazimo kroz kanjon. Žao nam je što smo upucali vašeg vepra, ali bili smo gladni!- reče Braxton kao da pjeva.

            Indijanac ga pogleda s ciničnom samilošću.

– Ali, kanjon je uklet! – reče im – Zar niste čuli? U njemu se događaju strašne stvari!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *