Ukleti kanjon, sedamnaesti dio

Začas izbiju na čistinu i shvate da je to još jedno onakvo tirkizno jezerce boje, ali veće i ljepše, gotovo čarobno u svojoj sjenovitosti koju su mu pružala mlada, razgranata drveća što su ga obrubljivala. Neke vodomar ili slično strelovito preleti preko površine gotovo je dotičući.

– A što je ono? – upita Natahn pokazujući prstom.

– Što …- Jubalu zapne riječ u grlu jer ugledao je vepra, ali ne kako je očekivao da će ugledati: visio je privezan za stražnje noge na grani jednog od drveta oko jezerca. Krv mu je kapala iz rane ispod desne plećke gdje ga je zrno pogodilo, a još mu je više, kao sa strehe nakon kiše, kapala iz velike porezotine na vratu.

– Tko je to napravio?! – uzvikne Braxton.

            Stali su se ogledati oko sebe.

            Uzalud.

            Ne zadugo: kao glumac na pozornicu iz guštare izađe neki čovjek!

            Taman u licu, kuštrave crne kose, odjeven u šarenu odjeću tamnih nijansi i s puškom o ramenu uperenom u njih!

            I prije nego što su se snašli,  s druge strane izađu iz šuma još dva slična lika!

            Pa tri – četiri.

            Pa sva sila ljudi koja u njih cilja puškama, kuburama, napetim lukovima i tomahavcima uzdignutima iznad glave. Indijanci!

Deveto poglavlje

            Sunce se još dizalo  kada je De la Concha na čelu svog odreda izjahao iz San Martina. Iza njega su jahali dočasnici Martinez i Gonzales, a za njima vojnici, mladići seljačkih i pretjerano ozbiljnih lica. Nisu diglo kasali po ravnome, stigli su do ruba kanjona: šumoviti obronak obrušavao se pred njima, u daljini su isto činili njegovi parnjaci s druge strane; tanka plava pruga na dnu bila je rijeka.

            De la Conca povede odreda uz rubu još kojih stotinjak metara, do mjesta gdje se nazirala staza koja je vodila ukoso, niz donekle ublaženi obronak. Potporučnik se okrene Martinezu, čovjeku   skrbna lica koji kao da nikada nije ispričao vic i reče: – Martinez, uzmite dvojicu vojnika i povedite prethodnicu!

– Na zapovijed! – odgovori on, pa pogledom potraži nekoga među vojnicima.

– Pedro, Diego – za mnom! – zapovijedi.

– Gonzales! – obrati se drugom dočasniku – stanite s dvojicom vojnika na začelje!

– Na zapovijed! – odgovori drugi dočasnik, naočit čovjek s brkovima u širini usta, pa i on izabere dvojicu. 

            Prije nego su im konji stupili na stazu, prethodnica na čelu s Martinezom se prekrižila. De la Concha učini isto, a potom, kao po zapovijedi, i svi ostali iza njega.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *