Pučka kuhinja


Bilo je ledeno u noćnoj praznoći ulice, činilo se da kao da bi se studen mogla dlijetom klesati. Jedino toplo bile ulične svjetiljke i svjetleći natpisi.  Od njihovog je svjetla postao vidljiv sloj vlažnoga smoga koji se drsko spustio čak i nešto niže od  svjetlećih lopti na stupovima. Bio je početak studenog koji se ove godine potrudio opravdati svoje ime; do blagdana za koje se svi štede još je daleko.

            Noć je izgledala neprebrodivo golema i nije znao što s njom započeti. Znao je da ako i nađe neko toplo mjesto, sa želucem koji od gladi sam sebe jede neće naspavan dočekati jutro. Znači, opet kanta, opet poniženje tim veće što će biti veća sreća od utaženja gladi otpacima bačenim u nju. I dok je mislio na to, taj mu se odnekud došuljao mu se iza leđa. Zapravo ga je čuo tako da ga ruka ispružena prema njegovom ramenu iznenadila jer se već bio okrenuo.

            Izgledao je kao tipična skitnica: malčice pogrbljen, brade sijede kao i kose koja je provirivala ispod prljavozelene pletene kape, oboje je bilo nalik na žice čeličnu četku. Jeans s okovratnikom od bijelog krzna dopirao mu je nešto ispod pojasa, a niže je virio i podvrtao se debeli sivi džemper. Izlizane, otromboljene traperice zbog čega se činilo kao da je bez stražnjice kočile su se od prljavštine i postajale sve neprepoznatljivije kao i nekoć bijele tenisice s debelim potplatima i velikim jezicima od kojih je onaj na desnoj nozi stršio preko nogavice. Gust miris poput onog u francuskih sireva s plijesni  okruživao ga je kao nevidljiva aura.

            On je znatno bolje izgledao. Doduše, i on je imao izlizane traperice i prljave tenisice, ali zelena jakna u kojoj se stiskao kao pingvin još je pristojno izgledala osim što je možda malčice poprimila kiselkasti vonj. Uostalom, on je bio novi u ovom stanju. To se uskoro i potvrdilo.

            Stari ga je skitnica potapšao po ramenu i nasmiješio se ispod povijenih dlaka brkova dok se njegova “aura” sve jače osjećala.

– Gladan?- upitao ga je veselo.

Što da mu kaže? Vidjelo se na njemu.

– Dođi, vodim te na klopu!- rekao je kao da su u dnevnom boravku njegove vile.

– Gdje?

– Ima klope koliko hoćeš! Možeš birat’! Samo treba znati! Dođi!

            Naravno i to doslovno naravno da je pošao za njim. Vjerovao mu je. Klice dvojbe i sumnje nisu imale izgleda pred željom da povjeruje skitnici koji je rekao da zna gdje ima hrane. Uostalom, izgledao je sito i zadovoljno, onako pomiren sa sobom i svijetom. Išao brzo i veselo, gibajući se pomalo kao da pleše, a on gaje pratio poput pileta gledajući u njegova stopala. Nije ga zanimalo kamo ga vodi – od gladi ga je boljela glava, a od obojega mu je bivalo još hladnije i nije imao volje misliti ni o čemu.

            Zašli su u neku uličicu i potom sišli nekakvim drvenim stubama u hodnik u kojemu je svjetlo pružala nekakva slabašna gola žarulja koja se i sama činila skitnicom. Osvjetljavala je dvije prepune kante smeća okružene smećem koje nije stalo u njih.

                Skitnica se okrene i nakesi se: – Nije ono što misliš!

            Učini još  korak-dva i u polusjeni, gdje svjetlo gotovo da i nije dopiralo,  pritisne nešto za što je on časak kasnije otkrio da je  kvaka metalnih vrata bez prozora. Kao nekim čudom,  začuo se žamor ljudi, a kad je prišao bliže  prigušenoj svjetlosti koja je iznutra dopirala, kroz  nos mu se ravno u dno zabije miris kuhane i pečene, masne hrane! Ušli su, a na kraju hodnika desno nalazila su se vrata na kojim se pojavila debela starija žena s pregačom.

– Bog, Đurđa!- pozdravi je skitnica veselo – Ima hrane?

– Uvijek!- odgovorila je s dobrohotnim smiješkom,  a kad je ugledala njega, dodala je: – O, ima i novih! Uđite, mladiću, samo uđite!

            Kad je zadnji put čuo takve tople riječi?! I boravio u  tako svjetlom, toplom i mirisnom prostoru?! Mnoštvo ljudi natrpalo se u prilično skučenoj prostoriji. Stolovi su bili mali, četvrtasti i sa svake je strane stao po jedan čovjek. Naravno, mahom odrpane skitnice, ali bilo je i onih koji to nisu bili ili su se, poput njega, trudili da  ostave dojam da im ovdje zapravo nije mjesto.  Stolnjaci su bili pristojno bijeli, a tanjuri od tanke, ali ipak keramike. Neki su jeli stidljivo, nagnuti nad tanjur s obje podlaktice pored njega, kao da se boje da će im netko oteti hranu. Ti, očito,  nisu odavno nešto okusili. Drugi su jeli polako, s gotovo gospodskim manirama, trseći se da uživaju u hrani – bili su to stari posjetioci.

– Imao stol za vas uza zid- rekla je Đurđa. Za stolove uza zid mogla su stati trojica – oni su  sjeli jedan nasuprot drugima tako da je stolica koja gleda u zid ostala slobodna. Da ne povjeruješ: pod nosom tanjur i žlica na ubrusu!

– Nisam očekivao da ću ikada jesti u pučkoj kuhinji, ali sad sam neizmjerno sretan što sam ovdje. Ne postoji razboritije mjesto od ovoga! – ispovjedio se oduševljeno skitnici.

            On ga je mačice čudno pogledao – nije odobravao filozofiranje. Tad se pojavi djevojka s loncem u kutlačom. Bacivši pogled na nju, više ga nije skidao! Ne samo što je bila mlada, nježnog lica i imala dugu kosu svezanu u rep –  bila je to ona ista djevojka koju je ugledao  kroz staklo restorana gdje u društvu roditelja oprezno nožem odvaja komadiće mesa i nježno ih viljuškom prinosi ustima. Zurio se u tu “sliku u izlogu”, što u nju, što u hranu. Vidjela ga je, zagledala se na tren u njega svojim velikim očima,a zatim brzo nastavila jesti. Tada su ga opazili i nakon što gaje pogodilo nekoliko pogleda nepoželjnosti, majčinih prijekornih, očevih gnjevnih, brzo se skinuo sa stakla prije nego što je sretan  par sretne obitelji odlučio nešto poduzeti, najvjerojatnije pozvati konobara da ga otjera.   

         I djevojka se sada zapanjila – prepoznala ga je, bila je otkrivena i stigla se samo blijedo nasmiješiti. Ona nije morala raditi u pučkoj kuhinji i roditelji bi joj zasigurno poludjeli da su to saznali. Ona je naprosto željela raditi ovdje kao i ostale djevojke koje su posluživale hranu. Bile su to naprosto dobre duše i to im na licima vidjelo. Dobro je da na svijetu ima ljudi koji mogu pomoći onima kojima je pomoć potrebna, pomisli on.

–  Ej, nemoj nam se ovdje oženiti!- gurne ga skitnica u rame- Došli smo samo jesti.

Bez riječi, uhodanim pokretom, djevojka posluži bujon u tanjur,a zatim Đurđa donese košaricu s kruhom. Htio je biti pristojna, ali tek što je na jeziku osjetio okus, počeo je gutati halapljivo! Nije to bio neki specijalitet: riža, grašak,krumpir, tjestenina i nešto masti, ali trebalo je napuniti želudac.

–  No, dakle, to je bilo interventno!- reče skitnica očistivši svoj tanjur – Već sam bio počeo gladovati. Čovječe, ti kao da nisi jeo godinama! Ali, slušaj, ovo je tek predjelo, a slijedi glavno jelo, a poslije i desert.  Da, da, i to služe! Reci, kad si zadnji put vidio desert? Kad si izvadio odbačenu čokoladu iz kante?

            Djevojka je donijela komad mesa u umaku i prženi krumpir. Fantastično! Jeo je i osjećao kako mu se vraća ljudsko dostojanstvo.

            U trenutku kad je vilicom nabo pretposljednji komad krumpira, vrata su pukla! Metalno, užurbano, neugodno grunula tako da su svi zastali u pokretu. Blagovaonica je začas postala puna srditih ljudi u crnom. I glave su im bile u crnom, jedino su im se oči vidjele kroz proreze. Nisu došli jesti, bili su naoružani kratkim oružjem koje su kao djetešce držali uz rame dok su cijevima šarali po zraku. Policija! Ona specijalna!

            Žene su vrisnule jedna za drugom i zajedno. Njih je policija i tražila. Automatski, poput strojeva, policajci su ih čvrsto grabili za zapešća, okretali ih, stavljali im lisice i potom ih odvodili gurajući ih s lakoćom. I Đurđu i nju kojoj se kosa iz repa rasula po leđima.

            Njihovom stolu priđe jedan maskirani i  kažiprstom ruke u crnoj rukavici pokaže prema vratima: – Van!

            Uskoro se hodnikom  kretalo društvo skitnica koje nisu dovršile svoju večeru. Gore na ulici dočeka ih plavo sijevanje rotirajućih svjetala na krovovima policijskih automobila. Žene su ubacivali u “marice” kao da su stoka. Maskirani su ih gledali mirno i opako i svakome je bez riječi bilo jasno da mu je pokupiti se što prije odavde.

            Sada više nije imao zašto ići za skitnicom, ali ipak ga je slijedio. A skitnica je bio ljut, gnjevan, očajan, na rubu plača .

– Ipak smo jeli – reče mu u namjeri da ga odobrovolji.

–  Jesmo, da, ali trebali smo još!- odgovori skitnica ne okrećući se i mašući rukama kao da namjerava poletjeti – Tek što netko otvori neku humanu ustanovu, odmah je zatvore! Što oni hoće s tim glupim zakonom da onaj tko ne radi ne smije ni jesti? To te, tobože, potiče da si nađeš posao i ne živiš na teret društva. A što je s onima koji ne mogu naći posao, koje nitko neće uzeti na posao? S onima koji ne mogu dobiti posao jer nemaju radnog iskustva, a nemaju ga jer ih nitko neće uzeti na posao? Ti neka crknu od gladi! Pa, uvijek je bilo dobrih ljudi koji su se siromasima smilovali i siromaha kojima je pomoć potreban. Što je sramotno u tome ako primiš hranu jer si gladan? Vani je to normalno, vani su pučke kuhinje normalna stvar. – mahao je ispruženom rukom pokazujući u neodređenom pravcu.

            I tako, bijesni skitnica naprijed, a on skrušeno za njim, nestadoše u noći, negdje ispod kore vlažnog smoga koji se drsko spuštao sve niže i niže.            

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *