Planska ekonomija nekadašnjeg Sovjetskog saveza ipak je moguća?


Slušam na radiju emisiju o robotiziranoj farmi krava: slobodno izađu iz staje kad im se svidi, vrate se kada ogladne, a tada ih robot pomuze i to tako da najprije opere vime, uzme pokusni uzorak mlijeka iz sise i onda izmuze sve ostalo ako je ispravno. Bilježi se kada je iz koje sise koje krave mlijeko pomuzeno i kakve je bilo kvalitete. To se može dogoditi u bilo koje doba dana i noći. Vlasnik uskače samo ako se dogodi neki zastoj.

Ovako nešto stočari su prije tridesetak godina mogli samo sanjati, dapače šaliti se na račun neke znanstveno-fantastične budućnosti. A prije tridesetak godina raspao se Savez sovjetskih socijalističkih republika. Njegova temeljna slabost bila je planska ekonomija, koja se nije mogla nositi s tržišnom.

Čitam u Russia Beyond objašnjenje planske sovjetske ekonomije: „Sve je bilo obuhvaćeno planom – od čavala, rublja i toalet-papira do stambenih zgrada, količine namuzenog mlijeka i automobila.“ Nakon toga novinar postavlja pitanje kako  moguće sve to isplanirati u najvećoj zemlji svijeta i odgovara onako ruski  i općenito slavenski iskreno: nikako! 

Ali, imajući na umu farmu krava gdje sve o svakom grlu zna, i kada je koliko pojelo,  i kada je koliko mlijeka dalo, počeo sam se pitati je li planska ekonomija ipak moguća. Danas možemo prikupiti svaku informaciju o svakome i na temelju toga predvidjeti njegovo ponašanje i potrebe,  a samim tim i ukupne potrebe društva za nekom robom. To se zapravo već i radi, ali za potrebe tržišnog natjecanja. Samo što tržišno natjecanje znači potrošnju resursa za proizvodnju roba koje tržište dijelom neće prihvati i taj neprihvaćeni dio nikada neće poslužiti zadovoljenju nečijih potreba, a ovaj naš jedini planet Zemlja već je umoran od crpljenja resursa.  Zašto onda tu mogućnost planiranja ne iskoristiti da bi se maksimum potreba zadovoljio s minimumom potrošenih sirovina?

Na mislim na povratak socijalističkog sivila u kojemu ste mogli birati između dva –tri jogurta na policama, a prodavačica vam ne želi prodati kekse koje hoćete, nego morati kupiti one koje vam ona daje jer ti slabije idu, a i njih treba potrošiti. (To sam kao dijete doživio u liku starije prodavačice koja nije htjela mijenjati svoje navike iz vremena kada još nisam bio rođen.) Plansku regulaciju tržišta kapitalizmu nije nepoznata. Jednu od takvih nalazimo u samom njegovom središtu, New Yorku, a radi se o taksi prijevozu. Grad New York izdao je i zainteresiranima prodao određeni broj licenci za obavljanje te usluge, točno onoliko koliku smatra da je gradskim ulicama potrebno. Nema natjecanja i ratovanja taksista za putnike.

Taksističku licencu možete prodati ili iznajmiti, možete ih kupiti više, pa dati nekome da vozi i dio zarade daje vama, možete napraviti cijelo poduzeće s tim licencama, ali njihov broj se ne mijenja dok grad ne procijeni da ih treba još. Ili možda neku treba ukinuti jer vlasnik ne ostvaruje profit, pa je i ne koristi. 

Dakle, što nas sprječava da, na primjer, procijenimo da će u Hrvatskoj u godinu dana trebati toliko i toliko tona toaletnog papira i onda lijepo tu procijenjenu količinu podijelimo na licence koje će proizvođači kupiti, zakupiti ili uzeti u koncesiju, a nakon toga imaju svu kreativnu slobodu u stvaranju proizvoda koji će dizajnom, kvalitetom i cijenom naći put do kupca?

Prodaja se može pratiti i dnevno, pa ako se pokaže da je potražnja neke vrste toaletnog papira veća od ponude ili, još bolje, ako svi pokazatelji govore da će u budućnosti rasti, onda se njegovog proizvođača može obavijestiti da poveća proizvodnju. Naravno, to bi značilo smanjenje proizvodnje onih roba koje slabije idu, a time i propast nekih proizvođača, ali zar u kapitalizmu nije normalno da neuspješni propadaju? Samo što bi se to sada događalo uz minimalnu potrošnju resursa i onečišćavanje okoliša.

Dodamo li ovome robote koji obavljaju naporne i neugodne poslove, ali i samo planiranje potreba i proizvodnje, ljudi preostaje samo nadzor. Radili bi oni koji bi htjeli, što bi htjeli i koliko bi htjeli. Time se približavamo ostvarenju onog Marxovog „proročanstva“ o komunizmu: „Svatko prema mogućnostima, svakome prema potrebama.“  Znači da svi oni ideali socijalističke revolucije, ono što su SSSR-u i ostalima kojima su ih pratili tako uporno pokušavali postići, ipak nije bila puka zabludjelost, samo što su, što bi se reklo, prerano kukuriknuli.

Jesam li zabludio u znanstvenu fantastiku? I robotsko hranjene krava je bilo znanstvena fantastika.      

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *