Život na Marsu

– Kakvu si glupost učinio za vrijeme sunčeva vjetra? – upitao je Clint Vladimira u bolničkom krevetu. Učinio je to netom je medicinska sestra izašla iz sobe i ostavila ih nasamo.

–  Što se dogodilo? – upitao je bolesni hrvatski geolog pridižući se. Očito je smatrao da mu njegovo stanje daje povlasticu da prekrši hijerarhiju i zapovjedniku baze uputi protupitanje,  umjesto da odmah i iscrpno dadne odgovor na pitanje koje je on postavio njemu. Razloga za čuđenje je imao: odvojili su ga od ostalih bolesnika i odveli u posebnu sobu gdje je bio posve sam, a Amerikancu je glas sablasno podrhtavao dok je izgovarao pitanje.

Ali, ni on nije dobio odgovora –  Clint ga je samo netremice gledao U tom pogledu na bolesnika u krevetu nije bilo nimalo sućuti, naprotiv!

Zapovjednik se lomio u sebi: kako mu to reći?! Kao Donald maloprije njemu?

Razumio je nastojanje zemljogovornika da zrači optimizmom kad god se pojavi na ekranu jer on je za njih predstavljao lice rodnog planeta, ali ovaj put je nadmašio samoga sebe! Razvukao je usta i pokazao  zube nalik na konjske te  egzaltirano uskliknuo: – Čestitam! Otkrili ste život na Marsu!

On ga tada u čudu upita da kakav život na Marsu kad nisu našli ni pišljivog virusa, a bušili su stotinama metara ispod površine. Ta Mars je mrtav, sterilniji je od najraskuženije operacijske dvorane na Zemlji! Rekao mu je i to da njega zanimaju rezultati analize njihove krvi i mokraće čiju su spektroskopiju  emitirali liječnicima na Zemlju jer da ovdje doslovno svi, pa tako i on  pate od glavobolje, problema s disanjem i dijareje, da mu već trećina posade leži u bolnici, da ne zna što bi poduzeo te da se pita kako će s tako bolesnim ljudstvom na put kući, pogotovo ako se i on u potpunosti razboli.   

Nakon toga je trebalo pričekati gotovo deset minuta da stigne odgovor, to jest gotovo pet minuta da  njegovo pitanje stigne do Zemlje i isto toliko da Donaldov odgovor stigne na Mars. Naravno, Donald se čitavo to vrijeme neumorno kesio.

– O tome se i radi, Will – reče napokon – U vašoj smo krvi pronašli nešto veličanstveno! Znanstvenici su to nazvali “prionin”. Primitivnije je i od priona, ali živo je! Reproducira se uz pomoć ugljičnog dioksida kojeg na Marsu ima u izobilju. Zato se pojavljuju navedeni simptomi – on vezuje ugljični dioksid u vašim organizmima. Ali, tako nešto ne postoji na Zemlji i to niste mogli donijeti sa sobom – to ste pokupili na licu mjesta!

            Očekivao je sve drugo, samo na takav odgovor! Upitao je tada misli li on da su se zarazili dok su analizirali kamenje koje su izvana unijeli u bazu? Ali to je nemoguće: nisu ih dodirivali golim rukama, imaju maske i u laboratoriju su potpuno izolirani.   

            Naravno, ponovo je trebalo čekati deset minuta da se Donald na ekranu pomakne i počne govoriti.

– Znam – reče – A da niste bili izolirani bilo bi svejedno jer prisustvo kisika jednostavno rastače prionin u par sekundi. On je anaeroban. I što je najzanimljivije, potrebna mu je temperatura od najmanje dvadeset i tri stupnja Celzijusovih da bi postao aktivan!

            Čuvši to, Clint počne vikati da zar je šenuo pameću kad cijeli svijet zna da je najveća temperatura koju su ovdje izmjerili na ekvatoru iznosila dvadeset i jedan stupanj i da se o tome pričalo kao o “paklenoj” vrućini. I da kako je ta stvar dospjela u njihov organizam ako ga kisik uništava?

            Uslijedilo je još deset minuta zubne cakline.

– Dospio je izravnim kontaktom na Marsovoj površini pri temperaturi od dvadeset i tri stupnja! – rekao je Donald naposljetku.  Bila je to upravo bezobrazna kratkoća s obzirom koliko ga je trebalo čekati. 

            Clint upre kažiprstom u čelo pitajući Donalda o čemu on to govori, zar misli da se netko golim rukama igrao u pijesku izvan Baze? Onda promijeni temu i reče da ako ga kisik uništava, onda bi boravak u barokomori vjerojatno riješio  problem.

Još deset minuta …

– Da, udišite što više kisika možete, ali to nije rješenje jer se prionin prilagodio na njega. On mutira i evoluira i već je postao pravi virus koji se širi kapljičnom zarazom. Dobra je vijest da uskoro k vama kreće pošiljka namirnica i rezervnih dijelova među kojima će biti i mogući lijekovi.

            Još nije završio izgovarati posljednje riječi, a Clint je već vikao u ekran da kakva pošiljka kad je njihova misija gotova, kad je program ispunjen i kad preostaje samo da polete natrag! 

Sljedećih je deset minuta proveo šetajući ispred ekrana poput tigra u kavezu da bi onda primijetio kako Donaldov osmjeh postaje sve uži i uži. Naposljetku je zemljogovornikovo zubalo gotovo u potpunosti bilo pokriveno. Rekao je: –   Žao mi je, to neće biti moguće.

Clint se sledio. Promrmljao je:-  Što? Kako neće biti moguće?

I kad je prošla još jedna stanka, ovoga puta duga kao vječnost, čuo je odgovor: – On ubrzano mutira i ne znamo hoće li se razviti u nešto smrtonosno. Pravoga lijeka za sada nemamo, a k tome je i nevjerojatno prilagodljiv. Da nije bio takav ne bi opstao na Marsu. U svakom slučaju tako nešto ne smije dospjeti na Zemlju, moglo bi uništiti sav poznati život na njoj!

            Zapovjednik je mješavinom očaja i bijesa počeo govoriti da će oni svakako poletjeti i stići do Zemlje, ali da ne namjeravaju neodgovorno sletjeti na nju. Liječiti se mogu i u orbiti, a mogli bi i na Zemlju – u odijelima, potpuno izolirani.  

Još jedna vječnost tijekom koje je mirno nadodavao činjenice što govore u prilog tvrdnji da za matični planet od njih nema opasnosti. Sve očekujući da prije nego što Donald progovori opet ugleda barem njegove sjekutiće. Ali, nije!

– Iz orbite biste nekim slučajem mogli pasti na Zemlju. A na odijelima su ostaci vašeg znoja i kože u kojima bi prionin mogao preživjeti hiberniran kao na Marsu. Zato mi je rečeno mi je da vas obavijestim: ako pođete prema Zemlji, u susret će vam poletjeti raketa s bojevom glavom. Dakle, ostanite gdje jeste! Pa, zar niste htjeli živjeti na Marsu?

– Jesmo, ali ne zauvijek! Donald, reci da to nije istina! Reci da si se šalio!

Pričekao je i tih uzaludnih deset minuta. Donald, kojemu do smješkanja nije bilo ni na kraj pameti, reče: – Žao mi je što je tako ispalo.

I još je nadrobio nešto o tome da je život takav, da ga katkad glupost pokreće i da oni zapravo trebaju biti sretni što će biti prvi predstavnici ljudskog roda koji su život proveli izvan planeta Zemlje, ali Clint je jednostavno pritisnuo gumb i isključio ga!

Tko, gdje, kada, kako?!

U groznici misli iznenada mu sine: Vladimir! Pa, jasno, on se prvi razbolio! On i ekipa su boravili u krateru Columbia za vrijeme pojačanog sunčevog vjetra koji je stvarao probleme u vezama. Na par su se minuta i prekinule tako da je izostao snimak njihovog rada. On je imao dovoljno vremena za … Što?

To je sada on njega pitao!

A Vladimir je šutio, dugo, kao da je između njih razmak od Zemlje do Marsa. Napokon odluči progovoriti: – Što misliš, jesmo li bili na Mjesecu?

Zapovjednik zakoluta očima pokazujući tako da mu je suludih pitanja za danas i previše.

– Nismo! – odgovori Vladimir  – Prije gotovo sto godina ljudi su hodali po njemu u zaštitnim odijelima kao što to i danas čine, ali nitko nije golim prstom dotaknuo Mjesečevu površinu! I možemo sletjeti na bilo koji planet ili oveći satelit u Sunčevom sustavu, ali nikad nećemo istinski biti u kontaktu s njim jer ćemo u najboljem slučaju po njemu hodati hermetički zatvoreni. Uvijek je ili pretoplo ili prehladno, ili je tlak previsok ili je prenizak ili radijacija … Osim na ovdje,  na Marsu! Znaš li kolika je temperatura bila onog dana, ondje među stijenama? Čitavih dvadeset i pet stupnjeva! Hlađenje smo uključivali! Kad sam vidio da je veza prekinuta, da se ne snima i da sam skriven od ostalih, odlučio sam učiniti ono što je protiv propisa, ali ono što sam oduvijek želio: zavezao sam rukav uzicom s kutije s instrumentima i onda skinuo rukavicu. Sustav je reagirao kao da je odijelo probušeno i počeo pojačano nadoknađivati tlak.

– I što si činio s tom golom šakom?

– Pokušao sam osjetiti atmosferu. Naravno, u sjeni, da mi sunčeva radijacija ne sprži ruku. Osjetio sam kako topli zrak treperi, a  zatim sam dodirnuo nekoliko kamenčića i ruku zario u prašinu te je pustio da mi klizi kroz prste i odlazi s vjetrom. Bilo je čarobno! Bio sam prvi čovjek koji može reći da je golim rukama dodirnuo neki drugi svijet! Morao sam biti brz: uzicu sam krvnički stisnuo da smanjim tlak u venama jer bi mi inače kapilare popucale, ali zbog toga mi je ruka trnula. Ma, sve to nije trajalo ni minutu!

– Minutu! Shvaćaš li kakvu si glupost učinio?! Tada si pokupio nekakav alienski prionin, jedinu preostalu živuću formu na Marsu i sve si nas time zarazio! Zbog tebe ne smijemo natrag da zarazu na proširimo na Zemlju. Raketom će nas gađati ako se usudimo približiti. Osuđeni smo da zauvijek živimo na Marsu! Razumiješ?! Zauvijek!

Zaprepašteni geolog je dugo šutio, gotovo čitavih deset minuta, a ni zapovjednik nije otvarao usta. Napokon krivac slegne ramenima i reče: – A što mogu? Nikad nisam volio prezervative.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *