Ukleti kanjon, četrnaesti dio

-Čuješ! – uzvikne Nathan usmjerivši kažiprst nekamo u zrak.

            Oni osluhnu, ali ništa nisu čuli.

– Kao neki smijeh – objasni im.

– Možda si čuo djetlića – reče Jubal, ali prije nego je izrekao posljednji slog, Natan uzvikne. – Sad! – opet upirući prstom.

– Sada se i meni čini da sam čuo nešto – reče Braxton.

            Ostali su stajati mirni i tihi; micanje konjskih vratova bili su jedini pokreti.

            A onda kao neki jauk!

            Jubal ih pogleda razrogačenih očiju – sada je i on čuo!

– Nije daleko! – reče.

            Braxton sjaše.

         Idemo tiho naprijed i pazimo da konji ne topću i ne frču – rekao.

            Išli su oprezno, stabla su ovdje bila kržljavija, više se zapinjalo za granje.

            Hripaj, visok – nizak, ukopa ih na mjestu!

            Pogledali su se i razumjeli: to je njihova Rosinanta!

            Nije daleko i čini se da je dobro!  

            Više nisu marili za medvjedove tragove, upinjali su poglede ispred sebe,  u smjeru odakle je došao hripaj. Dobro bi im bio došao još jedan glas ili zvuk da poprave smjer kretanja, ali ništa se nije čulo, ni za lijek.

            No, uskoro začuju nejasan šum. Kako su mu se približavali, postajalo im je jasno da to može biti samo šum potoka koji brza.

            Zastali su kada su čuli glas; zvonak, ženski. I još nekoliko njih. Bezbrižni, kliktavi glasovi koji se iz daljine mogu zamijeniti s krikovima.

– Govore španjolski!-šapne Nathan Braxtonu.

– Da, ali ništa ne razumijem.  

            I dalje su naprijed išli tiho i oprezno, ali znatno brže. Prekrivali bi konjima nozdrve na sam znak da bi mogli frknuti ili zarzati. Ali, konji kao da su razumjeli kako se treba vladati i nijedan se nije uzjogunio.

            Malo – pomalo pred njima se otkrije bajkoviti prizor: najprije su ugledali potok koji se prelama preko sadrene barijere, potom slap kako pet -šest  jardi niže pljušti u kamenu kadu koju je izdubio, a u toj se kadi kupaju djevojke. Nage djevojke!

            Dvije Meksikanke smiješile su se do grla u vodi, a treća je stajala na stijeni. Suncem opaljenih oblina činila se njenim živim dijelom.

            Onda nedaleko nje jedna od one dvije izroni do pojasa: i ona je bila tamna obla, još i više od one prve! Nije bilo dvojbe da je i treća takva.

            Braxton je putem potrošio nešto dolara posjetivši bordel. Poslije se pitao jesu li to bili dobro uloženi novci, ali ovo – ovo se ničim nije dalo platiti! I bi mu drago da su im one ukrale mulu!

            Stajali su i zurili. Više se i nisu trudili da ih grane skrivaju i djevojke su ih lako mogle uočiti, ali to se nije događalo jer one su previše bile zaokupljene same sobom. A oni su, pak, zaboravili na sebe same…        

            Dok nisu čuli toptaj!

            Svrnuli poglede desno i na uskoj, tratinom pokrivenoj površini nedaleko slapa ugledali privezanu mulu. Pored nje odjeću koju su djevojke svukle, ali i svoje puške, a u  kožnim naprtnjačama se vjerojatno nalazila njihova hrana i streljivo.

– Što sad? – upita Jubal – Da jednostavno prošetamo i uzmemo što je naše?

– Pobjeći će! – reče Nathan – A ja bi ih tako rado …– micao je prstima mijeseći zrakom.

– I ja bih – prizna Braxton – Zbog ove krađe zaslužile su barem da ih se pljesne po  …

            Razumjeli su se.

– Ali, što? Svakako moramo izaći na čistinu prije nego stignemo do mule – reče Jubal.

– Onda privežimo konje i učinimo to što brže! – reče Braxton.

            Rečeno – učinjeno!

            O, kako im je bio milozvučan onaj zamalo jednoglasan vrisak kada su ih uočile!

            I vrisak i cika u pometnji koja je nastala. Pokrivale su rukama što se pokriti dalo. 

            Ona sa stijene i ona do nje u vodi, pobjegle su obalom niz potok, a i  treća je učinila isto, ali iskočivši iz vode na drugu stranu potoka. Onako bose, otežano su trčale i  oni im se uspiju približiti. Natan je ruku raširenih kao da lovi perad trčao prema onaj prvoj, a  Jubal je prema drugoj prilazio smiješeći se kao starom prijatelju kojega dugo vremena nije vidio. Naravno, njoj ni na kraj pameti nije bilo prijateljevanje s njim. Braxton je bez razmišljanja skočio u jezerce, pa što hodajući, što plivajući prešao na drug stranu  i potrčao za onom trećom. Ona je, onako gola i mokra bježala što je brže mogla, ali ubrzo je bolno zašepala. Morala je stati i čučnuti da očisti stopalo i Braxton se već smiješio svojoj lovini.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *