Mrtva sezona, trideset i prvi dio

– Što govoriš?! – otac se smrknuo kao kišno nebo.

– Narkomani i policija, povezani su! Nemam ništa s tim! Morate mi vjerovati!

            I tada zazvoni.

            Kako je sada podrugljivo zvučao taj din – don!

            Gledali su se,  gotovo ne dišući; samo je Rufii vozio auto u polukrug oko sebe i natrag.

– Otvori vrata – reče otac majci.

            Ona pođe. Miran skine jaknu, baci je na naslonjač sofe i sjedne na nju.

            Kroz brbljanje televizora čuje se Šturmbanfirerov glas: razgovara s majkom, ljubazno, ali nepopustljivo. Čuje se kako ulaze.

            U sobu ulazi crni kožni kaput, a za njim dva policajca u odorama;  iza svih majka, isključena i  nemoćna. Jedan policajac gleda nekuda mimo svega, a drugome je neugodno. A Šturmbanfireru je ugodno! On se zapravo bori da odgodi trenutak ugode kako bi mu bila još bolja kada sazre. Ukućani zure u njih, zaprepaštenje i ljutnju ne moraju hiniti. Svi, osim maloga, koji se igra kao da se ništa ne događa.

– Dobar dan! – kaže Šturmbanfirer.

– Dobar dan! – odgovara otac, uzima daljinski i stišava televizor, pa pita: – Kako vam mogu pomoći?

– Došli smo pretražiti ovog gospodina ovdje – pokaže glavom na Mirana.

– Zašto?

– Pa, nešto su se jako žurilo da od auta stigne u stan kada nas je ugledao.

            Otac pogleda Mirana, pa ga upita: – Što si napravio?

            Miran je slegnuo ramenima vjerojatno dublje nego ikada u životu i rekao:- Ništa!

– Jel’ te gospoda policajci mogu pregledati?

– Ne vidim razloga, ali ako baš moramo …- reče i ustane, pa raširi ruke.

            Gledajući ga sumnjičavo Šturmbanfirer ga opipa, što bi se reklo, od glave do pete. Potom uzme jaknu s naslonjača i gurne ruku u svaki džep koji je na njoj našao. Razočarano je baci natrag.

– Morat ćemo pretresti stan – reče glasom koji je podrazumijevao da pogovora nema.

            Otac ustane: – Ma, kakav pretres?! Upadate nam u stan tek tako i tražite pretres! Gdje vam je nalog za to?

– Ah, zaboravili smo ga u postaji! – nasmije se Šturmbanfirer.

            Ubrzo se uozbilji, pa načini dva koraka naprijed i reče: – Ako želite, možemo otići po njega, ali onda … U gaće ćemo vam zaviriti!

            Zakoračivši onako, prišao je svoj crnim cipelama preblizu Rufiju. Mali je podigao pogled, opazio skute kožnjaka, a to veliko crno koje se penjalo u visinu završavalo je zastrašujućom maskom bešćutnosti. Rasplakao se, rastvorio je lice od plača!

            Majka ga odmah uzme u naručje  i makne se što dalje, iza kauča do prozora. Svi su je pratili zabrinutim pogledom. I policajci, osim Šturmbanfirera, koji je čekao priliku da nastavi s procedurom.

            A onda se Miranu učini da gleda čudo, da gleda samoga sebe koji nije on sam!

            Otac je okrenuo glavu prema Šturmbanfireru. Progovorio je glasom koji se nalazio u registru između siktanja i šapta: – Slušaj, možeš mi doći ovamo s nalogom, izvrnuti sve naopako, skinuti nam tapete sa zida i gurnuti nam svima ruku u guzicu, ali ako mali uhvati neki strah zbog tebe,  ako mu bude trebao psiholog, kunem ti se, skupit ću svoju satniju i onda ćemo ti jebati i mater i oca tvoga ako ga poznaješ!

            Gledali su se kao dva boksača pred meč. Štošta je moralo Šutrmbanfireu kipti u glavi kao u ekspres loncu; Rufija je majka kako – tako umirila, ali još je cendrao.

            Šturmbanfirer se nasmiješi ocu kao što bi malome djetetu ili maloumniku. Možda je pomislio:”Blefiraš, nisi ti tako silan veteran” ili možda:“Slomio bi se ti kao svako drugi da te odvedemo u postaju”.

            Nasmiješio se da, ali, ne, nije se potrudio da u tome bude pretjerano uvjerljiv. Okrenu se i brzim korakom pošao iz stana. Policajci su ga slijedili.   

            Nekoliko trenutaka nakon što su otišli vladala je tišina. I Rufi je mučao. Htjeli su biti sigurni da ih ne mogu čuti. A onda je otac počeo vikati šaptom!

– U kakva si se sranja umazao?!- pitao je otac Mirana i opsovao ga kako on nije mogao ni po misliti da bi mogao

– Podmetnuli su mi! – odgovori on istim onakvim šaptom.

– Što su ti podmetnuli? Što si malome metnuo u kamion? – ljutila se sestra.

            Ona htjedne uzeti paketić, ali brat je preduhitri.

– Što je unutra? – pitao je otac.

– Ne znam, ali pod prstima bi se reklo da je heroin.

            Otac se uzmaše psujući ponovo nekoga ili nešto, pa mu reče:- Ti si lud!

– Nije moj!

– Znam, podmetnuli su ti, je li?! Ma, zašto bi?!

– Podmetnuli su meni i Džaferu. Njega su odveli, Nikolina mi je javila.

– Pa, si se sjurio da izvadiš to iz auta? – otac je sada već govorio normalnim glasom.

– Sve je to zbog istrage.

– Čega? – pitala je sestra istovremeno kad i otac, a zamalo je to učinila i majka.

– Istrage. Džafer i ja istražujemo tko je ubio Lina. A i Vllasija. Dirnuli smo u osinje gnijezdo, zato nas žele u zatvoru.

– Sunce vam vaše! Ako nemate što raditi preko zime, idite u Alpe, pa tamo perite tanjure da nešto zaradite, a ne ovdje… Ma, uništit ćete nas! Što ćeš sad s tim? – upita pokazujući na paketić u njegovim rukama.

– Vratit ću ga onome kome pripada.

– Zgrabit će te onaj idiot! – vikne sestra.

– Neće! Šturmbanfirer dobro zna je ovo ona stvar od koje treba odustati ako ne uspije od prve.  Osim toga, ja sam riješio zagonetku – reče, zgrabi jaknu i pođe iz stana.

            Bio je svjestan da nisu razumjeli što je mislio kada je rekao zagonetka, ali nije imao vremena objašnjavati im.         

Šesnaesto poglavlje

            Sišao je do kružnog toka, pa pored ambulante do naselja Brajde, kojega su činile obiteljske kuće. Napisi namijenjeni turistima pokazivali su put do Zokijevog fitnessa. Nalazio se u prizemlju kuće njegovih roditelja. Ušao je u dvorište, uspeo se kratkim stepeništem i ušao, najprije kroz ulazna vrata u hodnik, pa kroz unutrašnja u dvoranu. 

            U pozadini veselog cvjetnog mirisa ipak je mirisalo nešto tvrdo; željezo, znoj, što li već?  Okomita krila za prsne mišiće razmicala su podlaktice sjedećeg momka koji se trudio približiti ih; na uskoj klupi ležao je momak kome se šipka sa po dva željezna koluta na krajevima uporno vraćala na prsa ne mareći za to koliko je on uporno potiskuje u vis; rep kovrčave plave kose klatio se na zatiljku plavuše u trikou kojoj je traka pod nogama bježala u suprotnom smjeru od onoga u kojemu je trčala. 

            Iza pulta s dva plakata reklama za proteinske pripravke nalazio se laptop s praznom stolicom. Začuje kako se netko vrzma po muškoj svlačionici desno od završetka pulta. Ubrzo se otvore vrata i iz nje izađe Zoran u kratkoj crnoj majici noseći u vreći za smeće iste boje nešto ne osobito teško. Njegovi mišići ruku i prsa kao da su bili zasebno izrađeni, pa nalijepljeni na njega. Bacio je kratak pogled prema njemu i odmah produžio prema laptopu, ali ne zadugo – zaledio se na mjestu!

            Ostao je tako ne nalazeći snage da ga pogleda.

            Miran je polako, s noge na nogu prišao pultu.

– Dobar dan – reče.

            Zoran ga sada pogleda bez namjere da mu odgovori.

– Iznenađen si što me vidiš ovdje?

            Zoran se nasmije, pa kratko sijevnuvši kažiprstom prema njemu, reče: – Ti si onaj koji je bio s nama u pretrazi terena, sjećam te se!

– Vidiš, ja bih rekao da nisam bi ja s vama, nego da si ti bio s nama.          

            Zokiju se takav stav nije svidio, njegov je štapin bio zapaljen, a nije bi osobito dugačak.              Miran iz džepa izvadi paketić i pusti ga da mu iz dlana padne na pult. Zoranov je štapin nastavio gorjeti.

– Koliko ima ovdje? Oko pola kile? Obično žrtvujete po pet kila, tako se to radi, to je dovoljno za pristojnu kaznu. Pa i ti si gulio zbog pet kila, zar nisi? Samo što si ovaj put imao dvije mušterije, a žurilo ti se, pa si radio s onim što si imao, jel’ tako?

            Naravno da mu nije odgovorio.

            Miran se nagne preko pulta, pa reče nešto tišim glasom: – Htio te lupiti po glavi, ali ti si bio brži, pa si ga potegao s gornje terase, uzeo mu tu tvrdu stvar iz ruke i izlupao ga po glavi. Zato si pošao s nama dolje, da vidiš ima li još tragova krvi. Na prvi pogled nema, ali tko pažljivije pogleda, vidjet će tragove mrlje. Trebalo mi je vremena, ali shvatio sam da je istinita ona stara: ubojica se vraća na mjesto zločina.

            Tek što je završio bude pogođen u glavu onom crnom vrećom iz Zoranovih ruku!.

– Pička ti materina! Šta guraš nos gdje mu nije mjesto, konju jedan glupi! – udarao ga je Zoki vrećom preko pulta.

2 thoughts on “Mrtva sezona, trideset i prvi dio

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *