Drugoga na drugoga

Nevolje sa mnom (ja bih rekao nevolje s njim) započinju kada su se vjenčali Edi i Fredi koji su  kao i svaki bračni par poželjeli imati dijete. Oplodnja in vitro jajne stanice neke žene mješavinom njihovog sjemena i potom usadnja zametka u maternicu te jajodavke ili neke druge nadomjesne majke nije dolazila u obzir. Edi bi se još nekako bio složio, ali Fredi nikako!  

            Znanstvenici genetičari objeručke su prihvatili prigodu da učine ono što im je do tada uspijevalo samo na životinjama: uzeli su po jednu Edijevu i Fredijevu stanicu, raspolovili ih električnim impulsom i onda polovicu kromosoma jedne stanice ubacili u drugu što je odgovaralo oplodnji. I , mislite, tako sam začet ja, Teodor? Ni govora!

            Ovaj zametak trebalo je usaditi u neku maternicu u kojoj će se razviti u embrio,  fetus  i na kraju postati novorođeno dijete. Rješenje je predložio Fredi. Naime, njega je majka rodila u šesnaestoj godini i ostavila ga u sirotištu. Poslije se udala i imalo još dvoje djece. Fredi je potražio svoju biološku majku i rekao joj:”Nikad nisi ništa učinila za mene, sada imaš priliku za iskupljenje: daj mi svoju maternicu da u njoj donesem na svijet Edijevo i moje dijete!  Tebi više ne treba, a još je dobra i moj je organizam neće odbaciti!”

            Htijući mu koliko – toliko nadoknaditi uskraćenu ljubav, majka je pristala i Frediju je uskoro implantirana maternica u kojoj je i sam donijet na svijet, a u tu je maternicu potom implantiran i zametak. Nekoliko je mjeseci vladala idila: Edi je blistao uz bolničku postelju držeći za ruku jednako tako blistavog Fredija kojemu je trbuh rastao. A i znanstvenici su bili prezadovoljni što im je omogućio da ostvare prvu transplantaciju maternice u muškarca i prvu mušku trudnoću uopće.  Ali, taj je trbuh bio sve veći i veći i  Fredi se uplašio. Odlučio je pobaciti! 

            I kao svaku pravu damu, nije ga bilo moguće odgovoriti od tog nauma. Edi se naljutio, rekao mu je da je običan peder, znanstvenici su to potvrdili, ali badava. No, jedan prijedlog iz znanstvenih redova nevolju preokreće u radost: prilika je to da se isproba elastomera –  umjetna maternica. Tako je taj fetus koji je trebao završiti na smetlištu (pa zato ako pokus uspije dobro, ako ne – svejedno) izvađen Frediju i usađen u elastomeru.  Ništa nije garantiralo da će u tom  “inkubatoru na kvadrat” preživjeti,  ali jest! Činilo se da ništa ne može zaustaviti razvoj djeteta kad su stvari ponovo krenule po zlu!

Edi i Fredi, dvije tata-mame, pogibaju u prometnoj nesreći i nerođeno dijete ostaje siroče!         

Kad su Edi i Fredi sahranjeni javio se njihov bogati prijatelj Tedi koji također nije imao ništa protiv ljudske reprodukcije bez “onih žena”. Htio je preuzeti skrb za dijete. I bogme ju je dobio!

            Znanstvenici koji su pomno pratili razvoj fetusa uskoro su ga obavijestili da s djetetom štošta neće biti u redu: vjerojatno će prije dvadesete godine života morati na operaciju srca, jetre, pluća, mozga …

“Koliko god nam je tehnologija sofisticirana,  ona je još uvijek pregruba za nježne genetske strukture i oštećenja se događaju” rekli su mu.

“Ali, vi možete uzgojiti organe koji mu trebaju, zar ne? Možete, recimo, uzgojiti svinju koja će nositi njegovu jetru?”

“Bilo bi bolje imati izvorni organizam, razumijete?”

“Želite reći … klona?! Ali, to je zabranjeno!”

“Genetika ide ispred pravne znanosti! Ako želite najbolje ovom djetetu …” rekao mu je znanstvenik ispod glasa “Uzeli bismo vaše zdrave gene i njima nadomjestili bolesne. Nastao bi zdravi klon, donator organa.”

I Tedi je pristao za dobrog svog posvojčeta. Ponovo su električnim impulsom raspolovljene dvije stanice, jedna fetusova i jedna njegova te je onda izvršeno stapanje dviju polovica. Nakon takve preoplodnje nastao je zametak koji je, barem tako Katolička crkva tvrdi, a znanstvenici se još međusobno prepiru, bio spoj dviju različitih osoba pa bi mu odgovarala grčka riječ “himera”. Znanstvenici su preporučili da ga fetus pričeka zamrznut dok ga ne dosegne u razvoju kako bi bili sigurni da će biti sve u redu, to jest da neće morati ponovo popravljati stanicu i klonirati novi organizam. Klona – himeru su odmah usadili u elastomeru i pustili ga da se razvija. Ovaj je put bilo bez greške! Odlučili su zamrznuti ga  na petnaest godina tako da dijete kad postane odrasla osoba spremna za kirurške zahvate dobije organe iz znatno mlađeg organizma.

            No, znanstvenici, ludi kao i uvijek, nanjušili su priliku za još jedan prvi put u povijesti izveden eksperiment: premještanje  fetusa iz elastomere u pravu maternicu, ali ne u ljudsku već životinjsku. Tvrdili su da je rizik minimalan i Tedi je s punim povjerenjem u njih pristao. U tu je svrhu odabrana zdrava i flegmatična junica Bjelka. Mirno je pasla i preživala na livadi i ne sluteći da u svojoj utrobi nosi ljudski plod. Ali, tu eksperimentima nije bio kraj! Napokon, zašto ne porod u vodi? Bjelka je zamukala kad je ugledala bazen, ali je, valjda kao pametnija, popustila i umuknula dok su je dizalicom spuštali u vodu. Do vrata u vodi dobila je injekciju za prijevremeni porod i uskoro je ispod njenog repa zaplutao komad žive čovjetine. I to sam, konačno, bio ja, Teodor?

            Pa, ja bih rekao da jesam …

            Naime, neki je šeprtljavi znanstveni novak (uvijek ga zamišljam s naočalama što imaju stakla debela kao dno boce) odabrao pogrešnu elastomeru i umjesto izvornog fetusa odmrznuo klona i njega stavio u Bjelku. Ja nisam bio onaj za kojega se mislilo da jesam već njegov  genetski poboljšani klon! (Tako kažu, premda ja mislim da sam ja jednostavno ja!) Otkrili su me nakon što sam iznevjerio očekivanja: moji zdravstveni problemi nikako da izbiju na vidjelo, činio sam se zdrav kao drijen! Oko moje dvadesete godine znanstvenici su posumnjali i odlučili napraviti genetsku analizu koja je otkrila istinu.

“Pa, što?” rekao je moj brat i tata-majka Tedi koje me odgajao ”On je zapravo uistinu moje dijete jer ima moje gene. I to zdravo dijete! A onome drugome valjda nije suđeno da se rodi.”

Ali, Tedi je bio star čovjek i ubrzo se preselio na drugi svijet ostavivši me samoga na ovome. No, ne bez pozamašne svote na bankovnim računom. Točnije, on je oporukom sve ostavio svom sinu Teodoru. E, a tada su javili znanstvenici koji su bili zakonski skrbnici  fetusa koji je ostao zaleđen tvrdeći da je zapravo on pravi Teodor, a ne ja!

            Na ruku im je išao i zakon jer je tijekom dvadeset godina mog života znanost napredovala i postalo je dopušteno tzv. “kadaverično kloniranje” ili kloniranje ljudskih organizama bez moždane aktivnosti što ih po definiciji čini mrtvima pa nema nikakve prepreke za uzimanje njihovih organa.  Genetski poboljšani živi leševi koji se rađaju iz elastomera i odrastaju na infuziji danas su zaliha mladih, zdravih organa za one iz čijih su stanica klonirani. Skup postupak i zato oni s tanjim novčanicima pribjegavaju rastu organa u i na životinjama, ali cijene s vremenom postaju sve pristupačnije.

            Znanstvenici su pokrenuli parnicu tvrdeći da sam ja ustvari živi leš koji je postao osoba samo zbog nesavršenosti tehnologije u trenutku kloniranja. Jasno, kao skrbnici, nazovimo ga tako, prvog Teodora htjeli su se domoći bogatstva. Imali su  dobrog odvjetnika, jednog od onih koji bi dokazali da je bijelo crno i obrnuto, ali ni moj nije bio loš, a sud nije mogao poreći tri činjenice: da sam osoba,  Tedijevo dijete i da sam se rodio zahvaljujući grešci onih koji me tuže.

            Bio sam uvjeren u povoljnu presudu, ali morao sam biti svjestan i da je  stvaranje genetski popravljenih klonova, čega sam ja bio prvijenac, danas unosan posao. Tvrtke se žele zaštiti od svih grešaka u radu, pa i onakve kakva se dogodila sa mnom. Prava izvornog embrija moraju biti neprijeporna!  Ja sam postao žrtveni jarac tog presedana: sud je odlučio da mogu raspolagati nasljedstvom, ali obvezan sam snositi troškove razvoja, rođenja i odgoja pravog (tako oni kažu) Teodora koji će nakon stjecanja punoljetnosti preuzeti nasljedstvo. I još k tome moram dati stanice za stvaranje kadaveričnog klona kao zalihe zdravih organa za njega!

            I tako, sada sjedim na klupi u parku i razmišljam o tomu kako nisam svoj na svome već sam drugoga – klon na drugoga – vlasništvu.  Uskoro ću dobiti dijete – brata – klona koji će biti boležljiv i trebat će stalnu skrb, a nakon osamnaest godina moći će reći da je moje ime zapravo njegovo ime, da je on ja, a ne ja i da je novac koji imam njegov novac što znači da će moja budućnost ovisiti o njegovom hiru.

            A koliko sebe znam …                    

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *