Ukleti kanjon, dvanaesti dio

Braxton smjesta pogleda prema konjima: bili su ondje gdje su ih vezali, ali Rosinanta je nedostajala! Vreće s kipovima i bisage ležale su na zemlji, odmah do sedala koja su mi služila kao uzglavlja, ali  nje nigdje nije bilo na vidiku. Onda opazi da je njegova bisaga otkopčana! Preklopljena, ali otkopčana! I Jubalova!

            Brzo otvori svoju i gurne ruku u nju ne gledajući: nedostajao je veći dio hrane i streljiva!

            Nathan je poskočio kada je dreknuo na njega: – Diž’ se, propalico! Pokrali su nas!

– Što je?! Što je?! – javio se bunovni Jubal.

– Netko nas je pokrao jer je ovaj ovdje zaspao na straži!          

– Nisam kriv, svladalo me prema jutru!

– Ma, što su ukrali?! Tko je ukrao?! – bunio je Jubal.

            Lako je bilo odgovoriti što: hranu, streljivo, Nathanovu i Jubalovu vinčesterku te mulu. Tko je to učinio, to je već bilo malo teže pitanje.

            Ali, uočili su neke otiske stopala.

– Daj, rendžeru, čitaj sad tragove! – vikne Jubal na Nathana.

            On je bio popuno zbunjen i beskorisno je vrludao pogledom po tlu.

– Evo, ovamo se vide kopita, ovuda su odvukli mulu! – pokazivao je Braxton prema tlu.

– Ako požurimo, možda ih stignemo – reče Jubal.

– Nema smisla, to je učinio netko tko kanjon poznaje bolje od nas – odgovori Braxton.

– Barem su otišli u našem smjeru – reče Nathan – Možda ih putem stignemo.

– Krivo je to što smo bili glasni kao da smo na plesu nedjeljom ispred crkve – reče Braxton.

– I što sada? Kako ćemo nositi kip? – upita Jubal.

– Metnut ćemo ga na Nathanova konja, eto kako!

– Nemoj misliti da ću samo ja hodati i da će samo moj konj nositi – odbrusi mu Nathan – Osim toga, ja imam pušku, vi nemate!

            Braxton mrko pogleda Nathan, on uzvrati jednakom mjerom.

– Smirite se! – raširi Jubal ruke stupivši među njih – Prva nevolja, pa se svađamo! Nathan je u pravu, podijelit ćemo muku. Svatko će hodati jedan dan. Može?

            Ništa nisu rekli.

– A možda i nađemo mulu – nadoda Jubal.

            Braxton nakon nekoliko trenutaka progovori: – Možda ih nađemo ako budemo slijedili ove tragove. To nisu neki zlikovci jer da jesu, mogli su nam sve uzeti i još nas pobiti na spavanju.

            Jubal klimne glavom u znak odobravanja: – Idemo tiho i razgovaramo samo šaptom.

            Braxton također klimne, pa reče: – I otvorimo četvore oči, ovo nije tako pitomo mjesto kako što izgleda i možda u onim pričama ima nešto istine.

– Ja hodam prvi – reče Nathan i pođe prema veći s kipom da ga natovari na svog konja..

            Pošli su dalje složniji i odlučniji nego ikada do tada.  

            Pratili su tragove mule i kradljivaca.

– Pogledajte – reče Braxton tiho, pa  sjaše s konja i čučne kraj stope izrazito jasno utisnute u  mekano šumsko tlo – To je otisak mokasine ili nečega sličnoga. To znači da su naši prijatelji Indijanci.

– Ovaj ima poprilično maleno stopalo – reče Jubal.

– Indijanci imaju malena stopala – reče Nathan – Ne briju se i imaju malena stopala.

            Sve je bilo lako dok nisu stigli do još jednog potoka. Nije bilo teško prijeći ga jer mu je dubina sezala tek nešto preko gležnja. Samo što na drugoj strani više nije bilo tragova.

– Nisu glupi – reče Braxton – Pošli su potokom da zametnu tragove.

– Nizvodno ili uzvodno? – upita Jubal.

– Mogli su ovamo sve do brda, a mogli su i onamo sve do rijeke – odgovori on.

– Rekao bih nizvodno – reče Nathan – Ako natjeraš mulu da hoda protiv struje mogla bi se pobuniti i stati, možda i oglasiti.  

            Morali su priznati da je u pravu. Pošli su potokom nizvodno gledajući na suprotnu stranu ne bi ugledali mjesto gdje su  kradljivci izašli na obalu. Nathan, čiji je konj nosio kip, išao je obalom koliko se to dalo u namjeri da mu noge ostanu suhe. Ali hoćeš – nećeš morao je zbog grmlja tu i  tamo stati u potok da bi ostao u korak s njima. 

            Približili su se rijeci, već su u daljini vidjeli ušće potoka u nju, ali nigdje nisu našli  tragove. 

– Tratimo vrijeme – reče Jubal zaustavljajući konja.

– A ja močim noge – reče Nathan mokrih čizama.

            Nitko mu nije rekao da mu tako i treba, ali to se nekako podrazumijevalo.

– Možda su i oni močili noge i potokom produžili preko rijeke, na drugu obalu – reče Jubal.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *