Povijest očima gubitnika

Erich Von Meinstein, njemački general koji je zapovijedao tenkovskim divizijama na istočnom bojištu u Drugom svjetskom ratu, među ostalim i u glasovitoj bitki kod Kurska, nakon rata napisao je knjigu „Izgubljene pobjede“.

Mo’š mislit’ – izgubljene pobjede! Pobijedili smo, samo što nismo. Ratuje se zato što će biti kako bude, a ne kako bi trebalo biti. I u cilju postizanja tog stanja sve dopušteno.

Reći ćete: dobro, kada već jest tako kako jest, kad se već ustalio neko stanje, poraženi ima pravo na iznošenje svoga viđenja događaja koji su doveli do toga stanja jer on je, ovako  poražen, nebitan neopasan. Nije sasvim tako…

„Povijest pišu pobjednici“, navodno je rekao von Meinsteinov vrhovni zapovjednik, svima poznati lik sa zalizanom kosom i sitnim brčićima. To je točno, jer pobjeda nije pobjeda ako nije onako kako pobjednik kaže; dok ima protivljenja njegovoj riječi, rat traje. Ili kao što navodna kineska poslovica kaže: „Pas koji laje nije dovoljno kuhan.“

Ali, pobjednik, nakon što se umori od orgijanja u provođenju svoje volje, postane milostiv i popustljiv i to zato što ga stalni nadzor sputava i  želi se osloboditi uloge žandara. (Žandari ili karabinjeri ili kako već su unutarnja vojska, osnovni cilj im je sprečavanje i gušenje pobuna unutar države.) Iznimka su totalitarni sustavi komunizam i  fašizam: policija, tajna policija, obavještajni sustav, unutarnja vojska,kako god se zvala, a katkad i ona „vanjska“ vojska okrenuta prema unutra čine stroj za neumorno ugnjetavanje neistomišljenika. Ako ga nema, ovi sustavi izmišljaju „unutarnjeg neprijatelja“, koji „nikada ne spava“ i svako malo diže glavu.

I zapravo su u pravu!

Poraz boli, poraženi je očajan i prvo na što će pomisliti je da ipak nije sve gotovo, da još ima nade da se stanje preokrene u svoju korist. Zato u sportu postoji revanš – uzvrat, koji je pokušaj, uspješan ili neuspješan, plemenite sportske osvete. Uzvrat postoji i u ratu: Nijemci su natjerali Francuze da kapitulaciju u drugom svjetskom ratu potpišu u istom onom željezničkom vagonu u kojemu su je oni potpisali na kraju Prvog svjetskog rata. Ovo bi se možda moglo svesti i pod „plemenito“, ali ratna osveta sama po sebi ne može biti plemenita.  

Nijemci su, kao i Japanci, u Drugom svjetskom ratu dobili takve batine da im ratovanje više ne pada na pamet. Prihvatili su ulogu krivca  i već desetljećima gorljivo zagovaraju samo mir.  Ima u toj gorljivosti podsjećanja samih sebe da ne smiju razmišljati o drugačijem prikazivanju rata. Ali, eto, Meinstein je ipak procurio kroz tu branu dvadesetak godina nakon završetka rata, možda zato što ga je NATO postavio za zapovjednika vojske tadašnje Savezne republike Njemačke, pa se osjećao dovoljno moćan da barem toliko podigne glavu.

Pitanje je što Nijemci misle o Drugom svjetskom ratu. Službena verzija o tome, konsenzus na kojemu je nastala poslijeratna Njemačka, jasna je: krivi smo i odgovorni. Isto vrijedi i za Japan, kojemu su kao Nijemcima ustav pisali Amerikanci. Samo što se u Japanu bez ustezanja odaju počasti vojnicima poginulima u drugom svjetskom ratu, a dobar dio ratnih zločinaca nije kažnjen jer ih vlasti „nisu mogle pronaći“.  Kažu da i u Njemačkoj veterani Drugog svjetskog rata nailaze na diskretno poštovanje i počasti. Naravno, vrlo ih je malo još preostalo.

Na Youtubeu postoji video u kojemu tada još čili veterani posjećuju novotvoreni muzej o ratu nacističke Njemačke i Sovjetskog saveza. Jedna pored druge izloženi su odore, oružja, tenkovi i slično. Prije svega voditelj posjetitelja (možda kustos) odrješito kaže da je sovjetski tenk T34 valjao samo na početku rata jer je bio izrađen od čelika kojega su Sovjeti uvozili iz Njemačke, a kasnije, kad su ga izrađivali od vlastitog čelika, nije valjao ništa. Stalo mu je do toga da naglasi tu nadmoć njemačke kvalitete, tu činjenicu koja navodi na to da su tenkovima Nijemci dominirali i da su se Sovjeti  mogli suprotstaviti samo proizvodnjom puno većeg velikog broja tenkova.

Snimatelj je potom pitao veterane koji su se borili na istočnom frontu o njihovom viđenju tog rata. Oni u tom napadu na SSSR nisu vidjeli nikakav grijeh, dapače, nepokolebljivo su tvrdili da su se borili protiv bojlševizma koji se namjeravao proširiti na cijelu Europu.         

– Bili bi došli do Irske – rekao je jedan od njih.

Zapravo nije bio u krivu jer Sovjeti su namjeravali revoluciji proširiti na cijeli svijet. Poljsku su 1919. godine napali da bi je vratili u sastav onog što je nekada bilo Rusko carstvo, a u tom trenutku SSSR, ali i da bi preko nje pomogli revoluciji koja se u tom trenutku odvijala u Bavarskoj. Finsku su 1939. godine napali također zato što su smatrali da bi trebala biti u njihovom sastavu.

Zapadne su zemlje popuštale Hitleru jer su se nadale da će zaratiti sa Sovjetima. I jest, samo što ih je zeznuo i najprije sredio stvari na zapadu!

„Barbarossu“, napad na Sovjetski savez njemački su generali planirali smatrajući da Sovjeti imaju oko stotinu divizija i to uglavnom na zapadnoj granici i da ih je iznenadnim napadom, blitzkriegom, moguće uništiti. Zato su uporno nastavljali napadati 1942. i 1943. godine – ta ne mogu još dugo izdržati, iscrpljeni su!

Sovjeti su uistinu imali stotinu divizija, ali još dvjesto je bilo u planu, sve je bilo spremno za njihovo formiranje i opremanje. Jer namjeravali su revoluciju proširiti na Europu. Kasnije, oslobađajući Europu od nacista, uveli su komunistički sustav u svaku zemlju u koju su dospjeli, pa tako u dio Njemačke koji su okupirali. Ispada da moramo biti zahvalni Hitleru što cijela Europa nije postala komunistička. Da, samo što mu to nije bila namjera ili ako i jest, bilo je to zato što je to Europu htio za sebe.

Povijest kakvom je vide gubitnici može osvježiti pogled na povijesna događanja, ali nipošto je ne treba izjednačavati sa službenom poviješću  jer u njoj se krije opasnost. Koja? Mladi ljudi su revolucionarni, žele svoje mjesto pod suncem, žele svrgnuti starije koje su zatekli da upravljaju svijetom i zato bi im takva povijest mogla izgledati kao otkriće, mogli bi je prigrliti kao ono novo, ono pravo što oni trebaju donijeti jer roditelji su ih lagali, sve su ih vrijeme lagali!

Zli starci zadovoljno bi trljali ruke: ideje iz njihove mladosti ponovo su niknule kao trava na zgarištu i sada u miru dobivaju onu što su izgubili u ratu.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *