Mrtva sezona, trideseti dio

Spomenko je nastavljao: – Sad, ja ne mogu znati je li mu Lino obećao ili možda dao neku lovu da šuti, ali on već zbog svoje kivnosti nije bio voljan o tome govoriti. Pretpostavljam da su se združili, a kako se Lino bio dao na zdrav život i fizičku aktivnost, vjerojatno su i trčali zajedno uz more. Tom su se prilikom porječkali, a kako ga je Blender u dubini duše mrzio, prepirka je prerasla u svađu i tučnjavu u kojoj je on iskalio sav svoj bijes.

– Na Bountyu – reče Miran.

– Što?

– Ništa, to je nešto što smo mi doznali.

– Na daskama “Bounty” uočena je krvava mrlja – objasni mu Džafer.

– Eto, vidite! To je to! – Spomenkov osmjeh kao da je blistao u polumraku.        

            Kivnost? Sada je Miran bio kivan! Sav onaj silan napor, sve ono umovanje bilo mu je uzaludno, a ovaj ovdje je problem riješio u nekoliko blistavih logičkih poteza!

– Ako je to tako, zašto policija već nije uhitila Blendera? Oni su morali saznati za njegov dobitak – reče, pa promrmlja sebi u bradu: – Što nam onaj ne bi rekao…

– Što? – upita Spomenko.

– Ništa! Tek, ja u to ne vjerujem!

            Spomenko se nadmoćno nasmije zbog onoga što je osjetio u njegovom glasu.

– Pa, netko ih je vidio, netko ih je susreo dok su trčali – reče Džafer – Policija bi i to saznala i privela Blendera!

– Zar mislite da bi netko želio davež od svjedočenja na suđenju za ubojstvo? Ako ih je netko i vidio, ne sjeća se – reče Spomenko.

            Miran je morao je priznati da je u pravu.

            Ušetao se oko sebe vrteći glavom.

– Uostalom, vidjet ćemo hoće li Blender biti uhićen – reče Spomenko – Ja sam siguran da hoće.

– To može potrajati godinama, desetljećima – reče Miran.

– A može biti i da ga nikad ne otkriju – doda Džafer.

– To je njihova stvar – reče Spomenko – Ali, vi, ako ne vjerujete, nastavite sa svojom istragom, pa ćemo vidjeti dokle ćete stići.

            Miran je stao. Zadržao je pogled na Džaferov auto koji se vidio kroz prolaz do perona; Džafer je na isti način zurio na drugu stranu, u mrak praznih perona.

– Pa, laku vam noć želim! – reče Spomenko i ode podupirući se kišobranom poput onih klasičnih engleskih džentlmena u filmovima.

– Ne mogu vjerovati – rekao je Miran kada su ostali posve sami.

– Kurvin sin je poprilično oštrouman – reče Džafer.

– A tko je ubio Vlasija? .

– Ma, to je neka sasvim druga priča, sada je to posve jasno. Nas je ometalo što smo tražili vezu između dva nestanka; to neka ti bude utjeha.

– Ne, neće mi biti utjeha jer ne vjerujem da je Blender ubojica!

– Kako hoćeš – reče Džafer i pođe prema parkiralištu.

            Za njega je stvar bila gotova.

            Vozeći se natrag, penjući se do stana, večerajući, obavljajući toalet prije spavanja i ležeći u krevetu u očekivanju da ga san obori, Miran je tražio način na koji ta stvar ne bi bila gotova, način na koji bi Spomenko bio u zabludi. Ništa suvislo nije nalazio. Da, mogli su nastaviti istraživati Vllasijev nestanak ili uhoditi Lorenu, ali Džafer više nije imao volje zato, a ni on jer osjećao se tako glupim. Morat će Ozrenu reći da im je dosta i neka se dalje zabavlja sam ako to želi.   

            Tu ga je negdje sasjekao san.

Petnaesto poglavlje

            Probudio se u istom onom raspoloženju, pa zagnjurio natrag u jastuk po još sna. Nadao se da će ovaj put usnuti nešto lijepo čega će se nakon buđenja još neko vrijeme živo sjećati. Utonuo je nakratko, a izronio je možda malčice naspavaniji, ali nipošto i bolje raspoložen.

            Ovaj put ga je u javu prizvala buka u stanu, čuo se Rufijev smijeh. Sjeti se da je sestra govorila da mora iskoristiti dva preostala dana od lanjskog godišnjeg, pa će premostiti do vikenda i tako dobiti četiri slobodna dana, a majka je na to rekla da ona ima još tri, pa će i ona iskoristi dva. Vjerojatno majka namjerava raditi fuže ili krafe jer je čuo i očev bas, što znači da je i on uzeo neke slobodne dane da mu radni stres ne bi poremetio puninu gastronomskog doživljaja. Dakle, puna kuća. Veselio se  obiteljskom druženju uz poseban ručak,  to će ga oraspoložiti. Da mu je to netko prije samo dvije godine rekao da će radovati obiteljskom okupljanju… Ali, eto, 

            Kad se u potpunosti rasanio, postao je svjestan da crte prozorskih grilja svijetle. Ustao se, otvorio prozor i razmaknuo ih: vani je vladalo sunčano prostrantsvo!

            Sve ono što se proteklih dana činilo mističnim i tajnovitim, sada se vidjelo u jasno urezanim crtama: svaka kanalica na krovu, svaka barčica u luci,  galeb s crnim vršcima krila koji plovi iznad njih, obalna crta s čipkom od stijenja i obzor na pučini. I grijalo je kao da više nije zima; mimoze će procvjetati!

            Izašao je iz sobe i pozdravio maloga prije nego je otišao u toalet. Majka i sestra su odmah rekla da će sada Rufi i Miran zajedno jesti bijelu kavu s keksima. Otac nije rekao ništa.

            I tek što je Rufi s privezanim podbradnjakom počeo imitirati ujaka u njegovom jedenju bijele kave, zazvoni fiksni telefon na stoliću u hodniku. Majka je pošla podići.

– Miraneee! Za tebe je – čulo se nakon što je već bio uvjeren da će majka sada barem pola sata visjeti na aparatu s nekom svojom prijateljicom.

            Poziv na fiksnom za njega? Tko bi ili, još bolje, što bi to moglo biti?

            Majka nije imala namjeru išta mu objašnjavati, samo mu je predala slušalicu u prolazu.

– Halo?

– Halo, Mirane? Nikolina je!

– Nikolina! – pokušao je to tiho izgovoriti

– Da? – upitao je nakon što nije izgovorio “Otkud ti?” i “Što ti hoćeš?”

– Džafer je u problemima, policija ga odvodi!

– Što?!

– Policija! Šturmbanfirer mu se motao oko auta, nešto su tražili i vjerojatno su našli jer, evo, gledam kroz izlog, meću ga u auto. Ti si sljedeći!

– Ali, kako? Što? Ne razumijem …. Zašto bih ja bio sljedeći?

– Ne znam, ali vi ste stalno zajedno!

            I tada mu sine, bljesne, prosvijetli ga poput munje!

            Sve mu se povezalo, sve se strelovito složilo u jedinstvenu, smislenu cjelinu!

            Epifanija!

            Satori!

            Ma, kakav Blender?! Nek’ si Spomenko svoje rješenje zabije u šupak!

            A onda ga zazebe i stegne oko srca, koje je nezadrživo lupalo!

– Hvala! – vikne u telefon, uskoči u cipele, pokupi jaknu i viknuvši onima u stanu:- Idem van! – izjuri iz njega. Jaknu je oblačio u letu preko stepeništa.

            Otključao je auto, pogledao unutrašnjost, otvorio pretinac s dokumentima, podigao jedno, pa drugo sjedalo, gurnuo ruku ispod osovine upravljača – ništa!

            Tek tada se, onako sjedeći bezidejno za upravljačem, sjeti pogledati prema Džaferovoj zgradi: da, policijski auto je bio ondje, a Šturmbanfirer – on je hodao ovamo, upravo je prolazio pored zelene kante za smeće; odlučio čovjek malo prošetati, lijep je dan.

            Prtljažnik! Iskoči iz auta, zatvori vrata i otvori prtljažnik. Unutra je našao samo plastičnu kanticu motornog ulja omotanu najlonskom vrećicom u koju je umetnuta jer jednom mu se ulje prolilo i nije htio da se to ponovi. Uhvati vrpcu podloge ispod koje je bio rezervni kotač s priborom za njegovo postavljanje. Da, ispod je ugledao pribor, ali nasred udubine felge kočoperio se i smeđi, selotejpom oblijepljeni paketić nalik na kruščić. Kao da je ugledao čahuru iz koje se ima izleći neka čudovišna gamad!

            Zgrabio je to, ali kamo s tim? Eno, Šturmbanfirer dolazi pješice, a policijski ga auto prestiže!

            Tutne paketić u džep jakne, zalupi poklopcem i potrči u zgradu! U stan, ali što s tim tamo?

            Nije se obazirao na poglede ukućana koji su odražavali njegovu unezvijerenost. Svi su zinuli u njega, osim malog Rufija, on je po tepihu vozio srednji autić zapostavljajući mali autić i kamion koji su mu također bili pod rukom.

            I Miranu opet naprosto bljesne u glavi: izvadi iz jednog džepa paket, a iz drugoga najlonsku vrećicu zaostalu od posjeta trgovačkom centru, pa spuštajući se u čučanj prema malome umetne jedno u drugu i dodatno umota.

– Rufi, imam teret za tvoj kamion, mogu ga staviti u njega?

            Mališan ga začuđeno pogleda, pa, očito ne shvaćajući što se od njega traži, ali s punim povjerenjem u ujaka, reče:- Daa!

            Paket je savršeno legao u kamionov prtljažnik. Ali, sestra ga je gledala opakim pogledom majke koja je spremna zaštiti svoje dijete. Otac i majka stali su na njezinu stranu.

            Ustane se i reče: – Narkomani su mi podvalili! Policija dolazi, svaki čas su tu!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *