Prokrastinacija i prekrastinacija

Prokrastinacija, čudna riječ, zvuči nekako hrskavo kao neki kolač, recimo krostata. (A na što tek ona asocira?) Znači odlaganje neka obaveze, kad vam se nešto ne da početi raditi, kada vam je to mrsko kad vam se nešto grusti. Da, arhaičan je to glagol, ali rekao bih da je najtočniji prijevod riječi latinskog korijena  prokrastinacija – jednostavno, ne da mi se početi s nekim poslom a da za to nemam pravog razloga, pa ih izmišljam. Na primjer: odgađam početak pisanja posta o prokratinaciji jer ….Pa, nisam još dovoljno razmislio.

Postoji slična, hrskava riječ, sasvim suprotnog značenja, a to je prekrastinacija – žurim da se što prije, sa što manje umnog napora riješim obvezu. I zaboravim da je ikad postojala. Ne znam kako bih to preveo. Srljanje? Brljanje? Možda srljanje – brljanje jer se radi u žurbi i obavljanju posla tek toliko da bude obavljen, da bude, kako se kaže, forma zadovoljena.

I zaista, neki se prekrastinator može hvaliti time kako on s lakoćom obavlja gomilu posla sve dok ne načini grešku i suoči se s njenim posljedicama. Ako je greška teška, ako se „opekao“, on će otada „puhati i na hladno“ i „triput mjeriti, a jednom rezati“. Možda ni tada neće rezati, nego će rezanje odgoditi. Dotični će se posao za njega pretvoriti u neugodnu obvezu od koje će zazirati, koju će nastojati izbjeći ili barem odgoditi što je dulje moguće. Postat će prokrasinastičan.

Može i obrnuto: prokrastinator će u nastojanju da otkloni ili poništi posljedice svoje mane odugovlačenja i odgađanja nešto zabrljati. Dva pojma su, dakle, dvije strane jedne medalje, jedan drugoga potiču i hrane. Odakle dolazi ta neodgovarajuća brzina obavljanja posla?

Prekrastinacija je životinjska: pas ili mačka idu ravno na hranu koju ste im bacili i požderu je što prije mogu. Jesti što brže i što više znači prednost pred ostalima u preživljavanju. Takva su i djeca, srljaju da što prije do nečega stignu, da nešto dobiju ili obave. Sve dok im odrasli ne ukažu na grešku, onda uspore i počnu razmišljati o tome što i kako rade.

Rekao bih da upravo u tome leži razlog za nastanak prokrastinacije, u načinu ukazivanja na grešku. Ako je to izvedeno tako da je u djetetu izazvalo neugodne osjećaje i ako je greška za njega imala nepovoljne posljedice, ono će početi izbjegavati taj izvor neugodnih osjećaja. Greška bi trebala biti način učenja, pronalaženja pravog puta, ali to zahtijeva vremena, a ono je, kao što znamo, novac. Zato se greške ne dopuštaju, a ako nastanu, njihov se trošak prevaljuje na činitelja. Posljedično, on ih nastoji izbjeći, pa često radije ne čini ništa, nego da riskira učiniti ih.

Također, loš učitelj će otkriti da s djecom ima najmanje posla ako ih i za najmanju grešku kažnjava, pa  će postati strog, postat će prekrastinatičan. Najgore od svega je što će se uvijek neki učenik probiti kroz taj pakao s minimalnim brojem grešaka, pa će se nastavnik hvaliti da njegove metode daju rezultate. A tom učeniku, koji se nagutao strepnje, ne bi to uspjelo da izvan škole nije pronašao uvjete u kojima može slobodno pogriješiti. Najčešće su to takozvane instrukcije,koje se naplaćuju. Dakle, netko drugi radi posao za kojega učitelj već plaćen. Možda i taj isti, prekrastinatični učitelj.

Ni u kom slučaju ne optužujem za ove pojave samo obrazovni sustav. (To bi bilo prejednostavno, prekrastinatično, zar ne?) Optužujem sve one životne okolnosti koje pojedincu ne daju priliku za grešku i brisanje grešaka. U tome je privlačnost crkve: ispovjediš se, učiniš pokoru i Bog ti je sve oprostio. Samo, jesu li ljudi?

Zreo čovjek uzet će sebi pravo na grešku pod uvjetom da time ne čini zlo. (Što je zlo, o tome nekom drugom prilikom.) I u skladu s time, zreo čovjek dopustit će i drugima da griješe pod uvjetom da ne čine zlo. A one koji kažnjavaju, navodno skrbeći se za vaše dobro, a često samo zato što im se sviđa moć koju osjećaju prilikom kažnjavanja, njih kaznite!

 Ako već ne prekrastinatično, onda barem bez prokrastinacije.             

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *