Mrtva sezona, dvadeset i deveti dio

– Miran? – čuo se Spomenkov glas.

– Ja sam! – bilo mu je krivo što mu se u glasu osjeća uzbuđenje.

– Trebali bismo se naći. Mislim, ja, ti i tvoj prijatelj.

– Zašto?

– Rekli ste da vam se javim ako nešto saznam, pa, evo saznao sam.

– Izvrsno! Možeš mi to reći i ovako preko telefona.

– A, ne, ne! Ti tvoj prijatelj volite konspirativna sastajanja na neobičnim mjestima, pa neka i sada bude tako. Nađimo se na kolodvoru.

– Zašto kolodvor? Tamo su same pijandure!

– To mi je blizu stana.

– Zaboravljaš da nisi ti taj koji postavlja uvjete.

– Nisam zaboravio to, a ni koliko si bezobrazan, ali je svejedno insistiram: kolodvor!

            Osjetivši žaoku stida, Miran reče: – Dobro, onda neka bude kolodvor. U koliko sati?

– U pola sedam.

– Dobro.

            Odmah je obavijestio Džafera.

– Kako nezgodno – rekao je – Namjeravao sam gledati utakmicu.

– Nećeš ništa izgubiti. Možemo poslije na utakmicu u “Barkasu”.

            Uzdahnuo je i rekao: – Dobro, kada sam već u tome.

            Kolodvor ih je dočekao u mraku i praznih perona. Javna rasvjeta pocrkavala je jesenas, a komunalci nikako da je poprave; kakvo – takvo svjetlo pružalo se iz svjetlećeg napisa kafića “Bus” i kladionice u koju nikada nisu zalazili. Spomenko je čekao u polumraku ispred nekadašnje čekaonice koja je doživjela da je pretvore u kafić i potom ga ubrzo zatvore. Onako u trenčkotu i sa zatvorenim kišobranom u ruci djelovao je kao neki lik iz francuskih filmova pedeseti i šezdesetih. 

            Nisu ga pozdravili, samo su mu se uputno približili s rukama u džepovima i stali na korak – dva od njega. On nije mijenjao svoje držanje, osim što je možda povisio elevaciju svog nosa.

– Evo, došli smo – reče Miran u smislu “počni već jednom”.

– Pa, kako vaša detektivska istraga?

– Ide. Čemu sarkazam? – upita Miran.

– Zato što sam, recimo to tako, riješio vaš slučaj. 

– Što si riješio? – u nevjerici će Miran.

            Spomenko se premjesti s noge na nogu, pa reče: – Uz odgovarajući intelektualni napor došao sam do zaključka tko je usmrtio mog kolegu Lina.

            Šutjeli su. Spomenko je djelovao tako prokleto samouvjereno.

– Ma, koješta! – reče Džafer – Glumiš mi tu nešto!

– Da – prihvati Miran – Nekog Sherlocka Holmesa; intelektualnog aristokrata!

– Dobro – Spomenko sada premjesti vrh svog kišobrana s jedne točke u ne tako udaljenu drugu točku i nastavi: – Onda slušajte ovamo! Sumnjali ste da Lino ima neku ženu zbog promjene u njegovom ponašanju i pitali ste se koja bi to žena mogla biti s obzirom na to da on nije bio, budimo iskreni, magnet za žene. I opet, vjerujem da to znate, moguće je privući svaku ženu pod uvjetom da se ima podeblji novčanik.

– Ma, naravno da to znamo! – prekine ga Miran.

            To da ima i izuzetaka ni u ludilu ne bi izgovorio.

            Nastavio je: – Morao je negdje dići neku lovu. Možda mu je neki, što ja znam, stric ili strina nije ostavio neko bogato nasljedstvo, ali u  tako je nešto teško po vjerovati. Vjerojatnije je da se upustio u neke mutne poslove. Popustio je pred iskušenjem, mislio je: drugi su prošli lišo, pa ću i ja. E, ali to ga je najvjerojatnije koštalo. I ti si otkrio kako?

            Spomenko se, nezadovoljan zbog prekidanja, u onom polumraku zagleda strogo u Mirana. Džaferu se to nije svidjelo jer je rekao: – Daj, čovječe, ne seri, nisu u školi!    

            Nije se usudio i njega pogledati tako.

– Iskušenje? – postavi retoričko pitanje- Da, svojedobno sam i ja kao student zapao u iskušenje. Ja sam naime, mislio da je matematika svemoćna. I jest, i moglo bi se kada ne bi varali. A svi varaju. Ne možeš dobiti, samo tu i tamo nekoga puste radi privida.

            Stao je i osmotrio ih na trenutak znajući da ne mogu slijediti ono što govori.

– Govorim o lutriji – rekao je potom – O kockanju.

– Lino je dobio na lutriji?! – upita Miran u nevjerici.

– Nije, nije!

– Nego je kockao? – upita Džafer.

– Sve je to kocka! Mislim, i klađenje.

            Zaustili su neka pitanja, ali neuspješno, samo su istovremeno zamucali.

– Da, digao je silnu lovu na kladionici! – reče Spomenko.

– U kladionici?! – uzviknuli su gotovo u glas.

– U ovoj tu iza nas?! Nikada ne dolazimo ovamo i zato nismo mogli znati! Zato si nas doveo ovamo, je li? – pitao je skoro vičući Miran.

            Ali, Spomenko je samo kratko zanijekao glavom.

– Nego? – upita Miran tiho.  

            Spomenko uperi vršak kišobrana prema njima i reče: – Još gore po vas: digao ih je u vašoj kladionicu u mandraču! Kažem vašoj jer priča se da ste svakog jutra u njoj.

            Miran okrene glavu prema Džaferu – u onom slabom svjetlu vidio je da je i on zinuo.

– Znači, jedna od onih dviju Danijela ili možda obje, one su znale to – rekao je okrenuvši glavu po novo prema Spomenku..

– Nismo ih pitali. A i da jesmo, ne bi nam rekle, to dobro znaš – reče mu Džafer.

– Ali, netko je mogao biti unutra i vidjeti kako se Lino veseli. Vjerojatno je skočio od veselja kada je saznao za dobitak.

– Onda bi cijeli grad znao za to! Osim toga, mogao je listić kontrolirati Internetom.

– Istina – reče Miran, pa upita Spomenka – Znači, tebi je neka od onih dviju odala tajnu?

– Ne!

– Nego kako si to saznao?

– Kako si uopće saznao da se Lino kladio? – nadoveže se Džafer.

            Spomenko se ponovo autoritativno premjesti s noge na nogu, pa vrh kišobrana,  kojega je u međuvremenu ponovo upro u tlo, premjesti na novu i točku pritiska i reče: – U razgovoru s kolegama na poslu tu i tamo bih natuknuo kao temu Linovu tragediju. Tako sam od nastavnika tjelesnog saznao da je Lino od njega tražio savjet za kombinaciju listića. Slabo se razumio u nogomet, ali, eto, htio je probati. Probao je i, po svemu sudeći, pomazilo ga je ono što se zove početnička sreća.

– Znači, njemu je rekao da osvojio silnu lovu? – upita Miran. 

– Ne, nije, on pojma o tome nema!

– Pusti čovjeka da kaže do kraja! – reče Džafer.

– Predmnijevajući da je Lino digao veliku lovu s obzirom na promjenu u ponašanju i da nije listić kontrolirao Internetom, jer pravi osjećaj klađenja imaš kada odeš u kladionicu priželjkujući radosnu vijest te uz to pretpostavljajući da se netko nalazio u njoj kada ju je saznao, upitao sam se zašto o tome ne bi cijeli grad brujio dan – dva? Dakako, moglo se zaista dogoditi da u tom trenutku bude sam unutra i onda moja pretpostavka pada u vodu, ali s obzirom na to da je završio tako kako je završio, a veliki je novac  tome mogao kumovati, pretpostavio sam da je netko vidio i čuo kada je saznao za svoj dobitak, ali o tome šuti. Netko, vjerojatno pojedinac. No, zašto taj netko ne  bi rekao ono što zna? Ili je prisiljen da šuti ili je plaćen da šuti, što je u principu isto.  Ili, pak šuti jer mu je mrsko o tome i misliti, a kamo li govoriti.

– Ili sve to zajedno – ubaci se Džafer.

– Prva pametna!– iznenadi ga Spomenko, pa nastavi: – Znajući da ima ovakvih fanatika kao vi, koji ne bi mogli spavati, a da ne odu u kladionicu, ali i da ima još gorih, onih koji sate provode u njoj, ja sam  odlučio uplatiti neki sitniš samo da vidim, što bi se reklo, kako se u ovoj vašoj diše. Uđem i  koga vidim?

– Blendera! – uzvikne Miran.

– Onaj mršavi tip s kapom na glavi koji  ne izgleda sasvim svoj, tako ga zovete? Blender?

– Sjedi, zuri u televizor i s vremena na vrijeme gnjavi curu iza pulta?

– Upravo taj! Meni je čini da se zove Davor.

– Da – reče Džafer – Tako se on zove!

– Upoznali ste se? – upita Miran.

– Popričao sam s njim. Imponiralo mu je da može s jednim profesorom raspravljati o kombinacijama. On je totalni ovisnik o klađenju! I sada zamislite jednog takvog koji bi  rođenu majku  prodao za dobitnu kombinaciju kada u kladionicu uđe Lino i s prvom uplatom u digne više love nego ju je on ikada poželio! Pa, to je da se živ poždereš! I to ima svoje ime: kivnost!

– Hoćeš reći da je Blender ubio Lina jer je bio kivan, kako kažeš?- upita Miran.

– Namamio ga negdje, pa ga izlupao po glavi? – upita Džafer.

– Ne! Onakav fanatik je Lina morao mrziti i ujedno diviti mu se jer je ostvario ono o čemu on sanja.    On se Linu, to je sasvim sigurno, prikrpio jer se i meni htio prikrpiti u onih desetak minuta. On treba prijatelja, treba druga u onome za što živi. 

            Miran pomisli da je to točno i da su oni zapravo razvili tehniku kako ga se riješiti kad ih u kladionici zaskoči, ali ne reče ništa.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *