Mrtva sezona, dvadeset i osmi dio

Vozeći se, Miran je javio Ozrenu.

– Čuo sam. To ništa ne mijenja, osim što smo sada sigurni da je Adem pokojni. I , jasnom osim ako DNA analiza ne pokaže da je to noga nekog drugog.

– Ako je njegova, a mi ne vjerujemo da nije, znači da je točno da je u moru završio prije Lina. Mislim, s obzirom na to da su pronašli samo nogu.

– Vjerojatno, ali ne mora biti tako. Možda su ga valovi jače tukli o stijene ili je možda, kako si ti rekao,  naišao na gladnije ribe.   

            Miran je spremio telefon u unutarnji džep jakne. Džafer je upravo kočio ispred njegove zgradom kad je zasvirao poziv.

– Junky! – uzvikne pogledavši tko zove, pa prinese napravu uhu.

            Džafer ga je u čudu gledao kao povišenim tonovima govori “što”, u sedam”, “gdje” i “koliko”. Na kraju je pomirljivo rekao: – Dobro, dogovoreno! Kako ti kažeš; aj, bog!

– Junky. Kaže da ima zanimljivu i informaciju za nas, ali traži pet tisuća za to.

– I ti si pristao?

            Miran sve do ramene podigne podlakticu s prstima skupljenu u pest.

– A što ćemo onda?

– Ne brini, izaći ću ja na kraj s njim!

– Gdje u sedam?

– U “Tamarisu”. Ideš?

– Nego što?! Nađemo se u petnaest do sedam?

– Može. Ne zaboravi ponijeti svjetiljku!

– Dobro da si me sjetio!

            Ulične su svjetiljke učvršćivale stošce magle na njihovim vrhovima. Nagledao se tog prizora ispred  zgrade čekajući Džafera. Toliko da je posegnuo za mobitelom i stao tražiti vijesti premda nečega bitnog novoga nije mogao naći. Već je bilo sedam kada je Džafer napokon stigao.

– Kasnimo – reče mu sjedajući.

– Misliš da su narkići tako precizni da nas Junky već čeka? Možda u Njemačkoj ili Švicarskoj. Uzmi ovo!

            Miran s čuđenjem pogleda što je to uzeo sa stražnjeg sjedala i pružio mu – tanka i kratka metalna šipka.

– Zato kasnim. Znao sam da je stari negdje to spremio u podrum.

– Za svaki slučaj?

– Da, fino ti stane u rukav, a ako treba samo je izvučeš. Malo mi je sumnjivo što nas Junky poziva na osamljeno mjesto zbog dobre informacije, zvuči kao klopka.

– Da, imaš pravo. Nekakav filmski scenarij njima bi lako mogao pasti na pamet.

            Automobilska svjetla otkrila su da je pred “Tamarisom”, izuzevši maglu, sve kao i onog dana.  Džafer je auto okrenuo prema gradu i parkirao ispred ulaza. Miran je shvaćao da je to za slučaj da mjesto treba hitno napustiti.

            Šipke su ugurali u desne rukave. Brzo se ugrijala, postalo je na neki način i ugodno nositi je. No, morali su ih pridržavati da ne ispadnu, pa su svjetiljke držali u ljevicama. Male ručne; magla je jasno pokazivala oštre kutove njihovih mlazova. Šarali su osvjetljavajući put kroz mjesto gdje su nedostajala staklena vrata i dalje, prema recepciji.

            A onda sine svjetlo!

            Na drugom kraju pulta upalilo se baterijski fenjer osvijetlivši pola recepcije. Lijevo od nje opaze tri lika s navučenim kapuljačama i rukama u džepovima. Junky je bio srednji.

– Tko bi rekao da ste tako dobro opremljeni?! – uzvikne Džafer.

– Već smo misli da nećete doći – reče Junky.

– Ispričavamo se, nećemo drugi put – reče Miran, pa osmotri pažljivije lica ostale dvojice.

            Nije ih poznavao, pa zaključi da su to neki nedavno narasli klinci i, po svemu sudeći, Junkijevi “šegrti”.

– Pa, da čujemo, što si mi to htio reći?

– Jesi mi donio lovu?

– Želiš da rastrubimo okolo da te Spomenko ševi u šupak?

            Nije bio spreman na to da će se Junky izderati: – Ne seri, majmune! Misliš da će ti netko vjerovati?! Boli me kurac i da kažeš, ionako se svašta govori! Hoćeš da te polomimo ovdje sad, a?! Hoćeš?!

            Miran je već htio izvući šipku iz rukava jer Junky je napravio dva prijeteća koraka prema njemu, a ona su dvojica kao po zapovijedi izvukla ruke iz džepova, kadli između njih iskorači Dažefer s ispruženom rukom, i to lijevom, jer je u desnom rukavu imao šipku: – O, o, o, momak, smiri se!

            Junky je stao, ali je i dalje kipio od bijesa.

– Vidiš, nas je dvoje, a vi ste samo trojica. Ako si nas htio mlatiti, morao si ih skupiti malo više – reče mu Džafer.

– Ako želiš mogu poći gore po još; čas posla!

            Odnosilo se to na gornje etaže zgrade.

– Htio si ti to, ali te nitko ne želi slijediti osim ova dva klinca. Boli njih kurac za tebe gore, njima je dobro! – vikne Miran na njega.

            Junky se okrene leđima u jednom durećem, djetinjastom pokretu.

– Šta je vas dvojica, što tako širite ruke?! – izdere se Miran na onu dvojicu, a Džafer ga ljutito pogleda: da, klinci su se zaledili, ali nije valjalo provocirati preko mjere.

– A sad će nam Junky ispričati sve novo što nas zanima – reče on okrenuvši ponovo glavu prema Junkiju.

            On se onim istim naglim pokretom okrene prema njemu: – Za pet tisuća!

– Nema pet tisuća, Junky! – reče Miran – Mi se družimo sa Šturmbanfirerom, znaš? Možemo otići kod njega i reći mu da nešto znaš, ali nećeš reći. Onda će te on pozvati k sebi, pa ćeš mu reći i ono što nisi znao da znaš. 

            Junky je shvaćao da mu je akcija u potpunosti propala. Ona dvojica su i dalje statirala.

– Hajde, reci nam što znaš. Možda ti jednog dana budemo pomogli – reče Džafer.

– Tako je! Mi tebe ne mrzimo – doda Miran, pa s obrati onoj dvojici: – Dečki, kako se vi zovete?

– Marin – reče onaj desno od Junkya; Miran je trek sada primijetio da nosi usku crvenskat dlakavu crtu posred brade.

– Antonio – reče drugi; bio je najviši i imao najdublji glas, ali ipak je zvučao mladenački kao i  Marin.

– Antonio? Pa, ti si Ratkov sin! Trenirao si rukomet, jel’da?

            Ratko je bio lučki kapetan.

– Da – odgovori momak s tragom skrušenosti.

            Miran je u sebi pregrizao pitanje:”Pa, što ti se dogodili da završiš u ovom sranju?” .

            Odustavši, preusmjeri se na Junkya u kojemu je ostao samo talog bijesa i učini dva blaga koraka prema njemu.

– Što je to bilo? – upita ga.

– Bilo je, bilo je! – Junky se onim pokretima odmakne od njega, ali pomirljivo, pa reče: – Ovdje je bilo!

– Ovdje?

– Tamo, na terasi – reče, pa počne pripovijedati kako je bila mračna noć i kako je lijevalo kao iz kabla, pa ih je zarobilo ovdje sve dok nije koliko – toliko stalo.

            Je li se to “mi” odnosilo na njih trojicu ili su s njim bili neki drugi, nije objasnio, a Miran i Džafer nisu pitali. Kako god, ti su se „mi“ nalazili na recepciji kada su bljesnula automobilska svjetla, pa samo što nisu pobjegli misleći da ide murja. Vidjevši da auto nije policijski, pritajili su se iza šanka da vide tko je i što hoće. Taj je parkirao uz ugao hotela, izašao iz auta  i bez kišobrana pretrčao na  terasu.

– Svjetlo iz grada odbija se od oblaka i kada ti se oči priviknu na terasi se vidi; ne da bi čitao novine, ali vidi se – objasnio je Junky znalački.         

            Oni, koji god to bili, nisu mogli dokučiti što taj traži ovdje, ali očigledno je mislio da je na osamljenom mjestu gdje ga nitko ne vidi, a s obzirom na to da je nestrpljivo hodao amo – tamo, zaključili su da nekoga čeka. Uskoro su zasvijetlila nova svjetla i oni su se opet pritajili. Terenac je svjetlima prošao kroz recepciju i parkirao uz auto. Ponovo su čuli otvaranje i zatvaranje vrata te užurbane korake, više skokove. Onaj na terasi više nije bio sam.

            Razgovarali su. Ne glasno, ipak je bila noć, ali nisu mislili da bi ih netko mogao čuti. Muški glas i ženski glas.

– Bio sam znatiželjan tko su ti, pa sam se došunjao do stakala. Ostao sam na tri- četiri koraka od njih, nisu me mogli vidjeti, a ja sam lijepo vidio njih. I što mislite tko je bio?

            Nije on ni očekivao da će Miran i Džafer pokušati pogoditi, dapače, mogao je biti siguran da će samo stajati i čekati da nastavi.

– Zoki i Lorena!

            Pogledali su ga ispod oka.

– Lorena, ona – Junky pokaže rukama kao da ima goleme sise, pa ih diže rukama.

– I Zoki? Fitness? – u nevjerici će Miran.

– On, on!

– I što su razgovarali?- upita Džafer.

– Ne znam, hodali su amo-tamo, lovio sam samo neke riječi. Mislim daje bila neka ljubavne svađa u pitanju. Sjećam se da je on njoj govorio:”Ti si luda!”, a ona njemu. “Razmisli!”

– Došli su svaki sa svojim autom ovamo da bi se svađali? – Miran se dalje koprcao u nevjerici.

– Možda im je trebala osama da se mogu izvikati koliko im srce hoće – reče Džafer.

– Nešto kao arena ili boksački ring za okršaj? – upita on sjetivši se svoje šetnje s Izidorom po mandraču. 

– Možda … – doda potom više sam za sebe.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *