Što sam ja ovdje?

Bobi je bio mješanac u kojemu su se čari škotskog ovčara, prije svega duga dlaka i duga njuška, stopila s čarima jazavčara ili nekog drugog psa kratkih nogu. Mnogi prolaznici pogledali su ga sa simpatijama i to je njemu, vlasniku, bilo neobično drago. Bobi je bio njegovo jedino i njegovo sve; nikoga nije tako volio kao tog psa i nitko mu nije tako uzvraćao ljubav kao taj on. Puštao ga je šetati pored sebe bez uzice. Nosio ju je u ruci samo zbog onih tupavac koji su smatrali da je psu mjesto na uzici.

            Da nije ugledao tu plavu telefonsku govornicu ne bi se sjetio pozvati prijatelja na drugoligašku nogometnu utakmicu, najbolji povod da se poslije ode na pivo. Uostalom, ovu telefonsku karticu nikako potrošiti jer rijetko kada nekoga zove.

            Dok je hodao prema  govornici, preko kolnika su prešla i prema njima se uputila još dva psa bez vlasnika. Jedan je bio kosooki pit bull terijer kome je netko, valjda vlasnik sa smislom za humor, navukao plavu majicu kratkih rukava, a drugi je bio smeđi, klempavouhi koker španijel. Uplašio se da će pit bull koji je onako odjeven  izgledao kao pravi “bad boy” nasrnuti na Bobija, ali pokazalo se da nije bio voljan za gužvu. Štoviše, i on i koker su s Bobijem izmijenili prijateljske ispodrepne ponjušaje. Činilo se kao da traže trećega za čopor. Nije imao ništa protiv da i njega dvonošca uključe kao četvrtog, ali najprije razgovor.

            Otvorio je vrata govornice,  a Bobi odmah uskoči za njim. Pit bull i koker španijel uguraju se više kao svinje nego kao psi! Zatvorio je vrata i odjedanput ….

…. MRAK!

Svuda oko njih! Nije se vidjela ni ulica, ni govornica, ni telefon – smo su on i psi bili osvijetljeni nekakvom neonskom svjetlošću.

A  onda pit bull terijer izraste u prekrasnu crnokosu ženu u plavoj haljini. Koker španijel izraste u mladu djevojku duge, valovite smeđe kose. Bobi izraste u visokog, zgodnog momka.

Žena pogleda momka i nasmiješi mu se,  a momak joj uzvrati smiješkom s neskrivenim simpatijama. On na to uzvikne: “Ej, a što sam ja ovdje?!”

Istog trena momak se smanji natrag Bobija, pa ponovo izraste, ali ovoga puta u dečka, njemu do ramena.

Žena otvori vrata i oni izađu iz kupaonice u stanu!

Odmah je upao u kolotečinu obiteljskog života. Sve je oduvijek bilo ovdje i ovako kako jest. Njegova supruga vječito se smiješila, čak i kad je bila ljuta, pa se ponekad činilo da ima kose oči poput Azijatkinje. Bujne usne uvijek je mazala jarko crvenim ružem od kojega je nakon mekog, jastučastog poljupca ostajao trag na njegovom licu. Ali, uvijek su prije poljupca do njega stizala njezina prsa …

Kćer je posjedovala svu dražesnost koja se očekivala od šesnaestogodišnjakinje koja je prestala biti djevojčica. Duga valovita smeđa kosa skrivala je pogled smeđih očiju natopljenih plemenitim osjećajima.

Sin je bio bezbrižan, veseo, hitar  odličan učenik i što je bilo najvažnije, tinejdžer koji  nije stvarao probleme. K tome je bio i zgodan, više na majku i djevojke su ga gledale iako je još bio dječak.

On,. glava porodice, bio je direktor najprodavanijeg lista u cijeloj zemlji. Posao nije bio težak: njegovo je bilo da kad nešto ne valja pita zašto ne valja i da mudro šuti kad nešto valja. To zapravo mogao svatko, ali nije svatko mogao dospjeti u taj položaj. Uostalom, posao je išao, naklada je rasla. Imali su veliku kuću s velikim vrtom i okućnicom i auto visoke srednje klase. Razmišljali su o bazenu u vrtu i autu visoke klase. Djevojka je razmišljala o studiju književnosti, a sin je htio u avijatičare, ali on je smatrao da je za njega najbolje da ode na studij prava.

Jedine prepirke između njega i supruge, koje su osobito uveseljavale djecu, bile su one vezane uz novine. Naime, supruga je bila novinar u jednom ženskom časopisu i nije trpjela nikakve savjete od njega kao direktora najčitanijih novina u zemlji. Htjela je biti neovisna po svaku cijenu i u tome je uspijevala. Zapravo, bila je sposobnija od njega i potajno joj se divio. Ona je to znala, godilo joj je, ali nije to nikada pokazivala.

Ako svemu navedenom dodamo i krug odanih i vjernih prijatelja s kojima bi vikendom skočio na tenis ili golf, igre koje je, ni sam nije znao kako ni zašto,  igrao vrlo dobro, onda je zaista imao razloga da kaže: – Ja sam sretan čovjek!

Ipak …

Tištilo ga je nešto tu, kod srca: telefonska kartica! Sada mu nije trebala, imao je mobitel, ali bila je tu. Pa, ta uzica za psa koju je pronašao među starim, odbačenim stvarima i to staro ružno odijelo koje je jednom svukao i više nikad nije oblačio.

Nije li on sve to samo sanjao?  Zašto je ponovo morao učiti od drugih neke stvari, kao na primjer koji je fakultet završio, a mislio je da je završio samo školu za konobara? Zašto nikad nisu išli kod njegovih roditelja? Bojao se da nešto nije u redu s njegovom glavom, da neprimjetno polako silazi s uma. Mogao je jednostavno pitati ženu sjeća li se onoga dana kad su svi zajedno izašli iz kupaonice, ali bojao se odgovora. Što bi mu rekla?                 

        Jednoga se  dana na posao odvezao tramvajem, a vratio pješke. Bio je petak i nije mu se žurilo jer su na izlet odlazili tek sutra.Ove ulice, nije li nekada šetao njima sa psom zvanim Bobi? Jesu li te ulice uvijek bile ovako čiste, bez ijednog opuška i je li bujno zelenilo drvoreda i nasada uvijek ovako upijalo buku automobila? Ti sjajni i brzi automobili, nisu li nekada bili bučni, zahrđalog lima, a ulice pune smeća i prevrnutih kanti koje nitko ne prazni?

Stigao je u kuću odlučan da nešto učini.

Valjalo je ponovo namamiti cijelu porodicu u kupaonicu, zatvoriti vrata i onda … I onda , kad se ne dogodi ništa, kako opravdati svoj hir? Sjetio se: pokvarit će vodokotlić tako da kapka i onda će porodicu pozvati da se uđe u kupaonicu i osluškuje. Pa, ako se dogodi … dogodit će se, a ako se ne dogodi, onda će čekati da svi shvate da vodokotlić kapka, pa će reći: -A, je li ?!- i izvesti veliku predstavu tatice kojega strašno ljuti neodgovorno rukovanje kućnim inventarom te je i zato je pozvao svih na “mjesto zločina” da im održi propovijed. Ionako ga nitko neće ozbiljno shvatiti. 

Sljedeće je nedjelje sve bilo spremno, vodokotlić je kapao velikim i bučnim kapima i on je počeo okupljati porodicu. Nije im bilo jasno što hoće.

–           Samo uđite unutra, pa ćete vidjeti – odgovarao je.

Zbunjena su ga lica gledala kako ulazi posljednji i zatvara vrata za sobom. Sekundu – dvije stajali su u glupoj tišini u kojoj je vodokotlić uspio jednom kapnuti, a onda odjednom ….

…. MRAK!

Svuda oko njih. Samo su oni bili osvijetljeni nekom neonskom svjetlošću.

Žene se smanjila u pit bull terijera. Slučajno je na sebi imala istu plavu haljinu kao i onog dana – to je sada bila plava majica. Kćer se smanjila u koker španijela, a sin u njegovog gotovo zaboravljenog Bobija. Otvorio je vrata i oni su izašli iz telefonske govornice.

            Znači, bilo je istina: prljava ulica prepuna opušaka i smeća i stari, bučni automobili zarđala lima za kojima  ostaju crni oblaci ispušnih plinova. Nije li sve ovo do sada bilo samo san? Ne, nije! Kako objasniti ovo što se dogodilo? Sigurno postoji neko objašnjenje …Prošetat će malo ovom bijedom, ovim jadom, a onda se vratiti, u onaj PRAVI život! Prošetao je psima do iza ugla. Osvrtao se, zagledao u izloge koji su ga privlačili odbojnošću svog sivila i siromaštva ponude. Prolaznici su bili skromno odjeveni, umornih i zabrinutih lica. Upitao se: – Što sam ja ovdje?

            Ništa!

            On i psi krenuli su natrag brzim korakom. Put govornice. Oko koje se radilo!

            Telefonski aparat je upravo bio skinut i dvojica su ga odnosila, a treći se spremao da pneumatskim odvijačem odvrne vijeke kojima je bila pričvršćena za tlo.

–           E, stanite! Što to radite?!

–           Skidamo govornicu – odgovori kratko onaj s odvijačem.

–           Stanite! – skoči i uhvati rukama za ramena onoga koji je nosio aparat. Dvojica radnika pogledaju se začuđeno.

–           Moram telefonirati!

Onaj s odvijačem, više krupan nego snažan i više priglup nego opasan reče: – Upravo u ovoj to moraš?! Pa, ima još govornica!

–           Ne, ne! vikne on – Ja moram u ovoj!

–           Što ti hoćeš? – upita onaj s telefonom kojega je držao za ramena – Da ti ga opet montiramo?

Pogledali su se još jednom sva trojica, on očajan, oni zbunjeni. Krupni, očito procjenjujući da pred sobom ima nekoga kome nisu sve na broju,  odloži odvijač i hvatajući ga za okovratnik reče: – Ma, hajde, miči se!

–           Ne, moram telefonirati!

Tad ga drmne svojom ručetinom tako je pustio ramena onog što je držao aparat.  Bobiju se to nije svidjelo i potmulo je zarežao.

–           Bjež’! – sunuo je krupni nogom premda njemu. Bilo je to dovoljno da Bobi povuče žvale na gore i golim očnjacima nasrne na nogu. Da užas bude veći, pit bul je svojim strašnim zubalom krenuo slijepo naprijed na istu metu. Drugi je ispustio telefon i pokušao pomoći prijatelju, a onda se umiješao koker španijel …

Nakon što je šest sati proveo u smrdljivoj zatvorskoj ćeliji odveli su ga na kriminalističku obradu. Tu su ga ostavili da čeka još dva sata. Bilo je užasno – nije imao pojma gdje su mu psi – obitelj! Napokon se pojavio čovjek prijazna lica i podsmješljiva pogleda.

            Sjeo je za stol, ponudio ga cigaretom, a nakon što je on uljudno odbio, zapalio je sam. Povukao je par dimova bezbrižno – još nije počinjao, imao je vremena na pretek…

–           Ovdje piše- započeo je napokon škiljeći u tobožnjem intelektualnom naporu – da si napao radnike pošte pri obavljanju posla i da si na njih puštao svoje pse. Jel’ tako?

–           Nije! Psi su sami skočili kad me onaj napao. Ja ih nisam huškao!

            Policajac nešto pribilježi, pa upita dalje: – A zašto te napao?

–           Htio sam telefonirati.

–           A on ti nije dao?

–           Točno!

–           I ti nisi mogao ni u jednoj drugoj telefonirati, nego upravo u toj u kojoj su oni već bili skinuli telefon?

Oklijevajući, jer kako to objasniti, reče: – Ne, ni u jednoj drugoj.

Policajac odmah, tiho i brzo, himbeno nesvjesno šapne: – Zašto? Što je bilo tako zanimljivo u toj govornici?

Nije znao što bi odgovorio, a da stvar buzde gora, ponašao se kao da je krivac koji nešto taji, lopov koji je možda nešto sakrio u govornici. Najzad se sjeti kako da to sroči, a da ne zvuči lažno: – Vezan sam za tu govornicu … emocionalno.

–           Emocionalno? – policajac podigne obrve.

–           U njoj sam posljednji put razgovarao sa ženom prije nego što smo se rastali – rekao je i nije lagao, ali policajac drekne: – Lažeš! Nikad se nisi ženio. Misliš da smo budale, da tako nešto ne znamo?!

–           Nisam, ali zamalo jesam – reče on to tako hladnokrvno da se policajac odmah primirio –Već sam je smatrao ženom, sve je bilo riješeno, samo potpis, ali … puklo je …Bio je još netko među nama, a ja to nisam znao. Posljednji sam put s njom razgovarao iz te govornice. Shvaćate? Često sam odlazio na to mjesto gdje je sve prestalo. A kako mi je moglo biti kad sam vidio da i to nestaje?

            I tako, pola sate kasnije dobio je sve potrebne papire da može ići uz savjet da slične budalaštine više ne ponavlja. Njegova priča kao da je nešto pomaknula u policajcu, tako da se počeo prema njemu vladati kao stariji brat prema mlađemu,pa mu je progledao kroz prste to što nije imao osobnu iskaznicu,  što psi nemaju veterinarske isprave i što ih nije vodio na uzici. Sreća je bila i to što nisu ugrizli onu dvojicu već im samo poderali hlače.

–           Još bih vas nešto pitao – usudi se reći policajcu na odlasku

–           Što?

–           Što je s mojim psima?

–           Odveli su ih živoderu. Požuri! Kavezi su obično prepuni i oni ne zadržavaju životinje predugo, nego ih se što brže riješe.

Bez daha je trčao do živodernice koja se na nesreću nalazila na drugom kraju grada,a on nije imao novaca za prijevoz. Bila je već noć kad je stigao i na ulazu ga je dočekao samo uniformirani portir.

–           Žalim, ne može!- rekao je – Dođite ujutro u sedam.

–           Ali, molim vas, tu su mi psi!

–           Ne može, čovječe! Neću ti ja sada otvarati!

Ušao je u njegovu kućicu i naprosto nasrnuo na njega! Portir se u čudu uspio pridići sa stolice,a on ga je pomeo, nabio u zid i šakom ga kao čekićem par puta udario po glavi. Skljokao se na pod.

O, Bože, pomisli, nisam ga valjda ubio!

Svejedno, natrag se nije moglo. Zategao mu je rupčić kroz usta i vezao ga na potiljku, a zatim mu skinuo opasač s hlača i vezao mu ruke na leđa. Počeo se micati njemu bi drago da je živ. Uzeo mu je ključeve, pištolj i baterijsku svjetiljku. Otključao je željezna vrata i ušao u psetarnicu.

            Upali svjetlo – pasje mnoštvo zalaje. Neki su cviljeli u kutu podvita repa, neki dobrohotno mahali repom nastojeći se umiliti, neki su buntovnički nasrtali na žicu.

–           Znam kako vam je, znam kako vam je – govorio je sebi u bradu tražeći svoje. I našao ih je! Smjestili su ih u kaveze jednog do drugoga. Bobi je cvilio, gotovo plakao, koker se bacio šapama na žicu veselo mašući svojim repićem,a pit bull je samo tupo gledao u dnu kaveza. Najprije je otključao Bobija koji mu je skočio u naručje ližući ga. Koker je zacvilio, pa je brzo morao i njega, a pit bull se razveselio i prišao bliže, pa je odmah potom otključao i njegov kavez. Skakali su mu na noge od veselja, a on ih je milovao, žestoko, gotovo im zabijajući prste u kožu. A psi su u ostalim kavezima zaglušujuće lajali! Gledali su i osjećali slobodu, znali su da i oni imaju pravo na nju!

Počeo je otključavati kavez za kavezom. Svi van, svi!

Rijeka pasje rulje bjesomučno lajući provalila je iz živodernice u noć, u slobodu, u novopruženu priliku da živi! Za njima su pošli on i njegova tri psa. U ovom svijetu im više nema mjesta.

Do ovoga je došlo jer je  htio upravo onu telefonsku govornicu, nije mogao znati hoće li ga neka druga odvesti kući. Sada kad su mu policajci za petama, on i njegova obitelj mučno traže bilo koju telefonsku govornicu nadajući se da će biti ona prava, da će djelovati.

Hoće li bar jedna od onih koje nađu biti takva?

Mora biti, mora biti …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *