Zavijanje koje udara u glavu


Ono što danas zovemo cajke i turbo folk nekada se, prije devedesetih godina dvadesetog stoljeća, nazivalo „narodna muzika“ i povezivalo se sa Srbijom, točnije TV Beogradom, koji je takvu glazbu emitirao. Moglo se čuti i na TV Sarajevu, ali na TV Zagrebu nikada, kao ni danas na njegovom nasljedniku HRT-u. Zbog toga se činilo da se takva glazba u Hrvatskoj ne sluša, ali ona se slušala, znatno manje nego danas, po opskurnim lokalima, ali slušala se.

Prije rata glazba mladih bio je rok, početkom devedesetih svoju epizodu imao je dance, a onda turbofolk sve više preuzima i danas izaći u dobar provod znači otići u neki lokal gdje nastupa neka turbo folk zvijezda. Reklo bi se: Hrvatska se oslobodila srpske hegemonije, ali je srpska glazba okupirala  Hrvatsku. Je li to tako?

Ako mislimo na izvođače i izvor glazbe, onda je točno, ali ako mislimo na vrstu glazbe, onda niti je to srpska vrsta glazba, niti je to narodna glazba jer takva se glazba proizvodi i konzumira u Bugarskoj, Grčkoj, Rumunjskoj Albaniji, a ne potječe iz glazbe tradicija ni jednog od tih naroda.   

Svojedobno sam se nemalo iznenadio vidjevši snimak Kineskinje koja pjeva turbo folk. Bila je to pjevačica iz krajnjeg zapada te goleme zemlje. S obzirom da taj dio Kine graniči s Kirgistanom i Tadžikistanom, turkofonim zemljama, nametao se zaključak da se ta vrsta glazbe proširila srednjom Azijom isto kao i Balkanom zahvaljujući   turskom kulturnom utjecaju. Ali, to nije turska narodna glazba, niti su je Turci donijeli, recimo u pakistansku regiju Punjab gdje se svira banghra, tamošnja verzija turbo folka.

Zapravo, ne znam je li Kineskinja pjevala turbo folk, ali pjevala je onako kako se  i trubo folk i banghra, kao i bugarska čalga i rumunjska laika nepogrešivo prepoznaju  – zavijala je. Tipičan prizor iz narodnjačkog kluba je čovjek koji klečeći uzdiže ruke dok zavijanje izvođača doseže vrhunac. U biti, ta vrsta glazbe u svim svojim izvedenicama u biti je zavijanje koje „udara u glavu“, stimulira primitivne dijelove mozga i tako potiče niske ljudske strasti, pupčano je povezana s konzumacijom alkohola, a gotovo ništa manje s drogom, samim tim sa seksom i nasiljem, a tko se u tim vodama snalazi bolje od kriminalaca?

Ali, odakle to dolazi? Usudio bih se reći: iza starog Babilona.  Kada promatramo Indoeuropljane, sve je počelo sa Sumeranima i  Asircima, i pismo i matematika, i astronomija i horoskop, ukratko: umjetnost i znanost je počela u Mezopotamiji, pa je logično da korijene te glazbe treba potražiti na tom mjestu i u tim vremenima. Drevni Babilon koji je putem Biblije poznat kao „sramna bludnica“ i „zavodnica naroda“, možemo zamisliti kao velegrad u kojemu se danonoćno pjeva i pleše uz potoke alkohola i još koječega što ide uz to. A kakva glazba svira? Pa, zasigurno neka ritmična, koja udara u glavu i čini da čovjek uživa u gubljenju kontrole nad svojim postupcima. 

Sve kritike, sve drvlje i kamenja koje danas trpi u prvom redu turbo folk trpjela je prije pet – šest desetljeća druga vrsta glazbe koja je nezadrživo nadirala – rock and roll. Optuživali su ga da, na primjer, može dovesti do hipnotičkog stanja,  da navodi na seks, drogu, pobunu protiv vlasti. I nije da ništa od toga nije istina, ali svijet zbog toga nije propao. Zapravo, propao je rock and roll, a cajke, čini mi se, preuzimaju njegovo mjesto diljem svijeta.    

Zašto i ne bi kada jednako tako – zavijaju? Naime, nema dobrog roka, kao ni njegove preteča ryhtm and blusesa, bez zavijajućeg zvuka žica gitare; pravi riff ono je što se od roka traži, ono što nam od njega treba.

A odakle dolazi rok? Pa, potekao je od američkih crnaca, potomaka robova dovezenih i Afrike. Korijeni te glazbe sežu u prapovijest, to su ritmovi i zvuci kojima su se progonili zli duhovi, istjerivala bolest ili prizivala plodnost. Moralo je udarati u glavu, u one najprimitivnije dijelove mozga.  

Samo što se rock poima kao urbana glazba, a turbo folk kao ruralna glazba; rock je glazba mladih, obrazovanih ljudi naprednih pogleda, a folk neobrazovanog i konzervativnog seljaštva koje je najviše doprlo do predgrađa. To još samo donekle vrijedi, a razlog promjene treba potražiti u tehnologiji  prijenosa i reprodukcije zvuka.

Rock se razvio nakon što se pojavila električna gitara, glasoviti Fender 1954. godine, što je u kombinaciji sa šest godina starijim  long play  gramofonskim pločama omogućilo stvaranje glazbenih albuma, koji su se preslušavali, skupljali, razmjenjivali. Nastala je supkultura. Uz to, razvoj mikrofona i zvučnika omogućio je masovne koncerte na koje se hodočastilo.

Pad rocka označila je pojava CD-a, koji se lako mogao kopirati, a još više Interneta s kojega se glazba može jednostavno skinuti. Cajke su, naprotiv, procvjetale. Internet pogoduje njihovom širenju, one su poput pornografskih snimaka: sve su manje-više iste, samo su u nečemu malo drukčije i to konzumente potiče  na pretraživanje. I neće biti slučajno da  izvođači izgledom i ponašanjem podsjećaju na pornografske zvijezde, a publika želi da ih vidi uživo. 

Cajke, turbofolk ili kako ih već zvali nisu nikakav mačji kašalj, „kuruza“ ili nešto treće na što treba odmahnuti rukom nego vrlo ozbiljna glazbena i društvena pojava.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *