Mrtva sezona, dvadeset i šesti dio

– Ali, nismo – reče Miran.

– Nisi primijetio tragove lokve. One kiše nakon nove godine isprale su je temeljito, ali onaj tko zna što traži, opazit će njene obrise. Daska je upila nešto od nje i to se ne da isprati. 

– Je li to možda blizu mjesta gdje je ograda slomljena?

– Točno ispod njega!

– To onda znači da se tu odvijala neka borba i da je netko, što ja znam, upucan, uboden ili posječen!

– Da, i to najviše dva – tri dana prije nove godine.

            Miranu tada iznenada sine i on to istoga časa reče: – Pa, vi ste sve vrijeme znali to!

            Ozren nije vidio problema.

– Znali ste, a niste nam rekli! Zatajili ste nam, niste bili iskreni prema nama!

– Tako je! – pridruži se Džafer – Mi kao majmuni skačemo okolo i donosimo vam informacije kao partneru, a vi nam se smijete iza leđa!

            Tko je mogao očekivati da će se ovaj razgovor premetnuti u svađu?!

            Ozren podigne dlanove prema njima kao da će tako zaustaviti njihovu navalu:  – Polako, dečki, polako! Dobri partneri jeste, svaka čast, ali morao sam se prije uvjeriti u to! Zato sam vam rekao ovo što se tiče mog unuka. Nemojte sada sve uništiti!

            Morali su priznati da je u pravu.

            Ipak, zbog toga nisu bili postiđeni.

– Dobro je što ste strastveni, ali zaključke moramo donositi hladne glave. E! – reče Ozren, pa nastavi – O tome izvan obitelji djece koja su bila ondje nitko ne zna, tako smo se dogovorili. Ne treba nam vucaranje djece po policiji, razumijete? Ako su se neki narkomani poklali, neka su, to je njihov biznis. E, ali nije se čulo da neki od njih nedostaje!

– Ali nedostaju Lino i Adem! – uskoči tada Miran.

– Tako je!

– Samo, tko kaže da je krv od nekoga tko je ubijen i tko je iz našeg grada? – upita Džafer – Možda su to neki koji su došli izvana i možda je taj samo ranjen!

– Slažem se – prihvati Ozren – Ali ako jest netko ubijen, što je bilo s njegovim tijelom? Misliš da  ga je ubojica nosio po stepenicama u šumu?

– Ostavio bi krvave tragova za sobom – nadoda Miran.

– Da – zaključi Džafer – Jednostavnije je bilo tumbati ga more!

– A more će ga prije ili kasnije negdje izbaciti; a vi ste našli Lina na plaži i tu na plaži na koju nosi struja iz smjera Bountya!

– Nije to sasvim tako – reče tada Miran.

– Kako, nije?! – pobuni se Ozren.

– Ribe mogu pojesti tijelo, a valovi će im još pomoći u rastavljanju truloga tkiva – objasni on – I Lino je bio načet.

– Da, ali samo načet! Jer pronašli ste ga pet dana nakon nove godine!

– To sve ovisi koliko su ribe bile gladne.

            Džafer potvrdi njegovo mišljenje: – I to još ne znači da je Lino bačen u more na Bountyu, moglo se to dogoditi bilo gdje.

– Istina, ali ona rupa na njegovoj glavi bila je posve dovoljna da nastane lokva krvi! – reče Ozren upirući prstom u njega. Džafer nije imao protuargument, ali zbog tog je prsta valjda htio pošto-poto pronaći jednoga, pa je rekao: – Možda je to bila Ademova krv!

-I to može biti! – pristane Ozren – I to može biti!

– Može, ali malo teže – reče Miran – On je nestao za Božić, a Lino je dvadeset i devetoga još bio živ. Od Božića do nove godine je kišilo, ali zadnja je  dva dana sušilo. Vjerojatnije je da je krv bila Linova.

– Imaš pravo – reče Džafer.

            Iscrpili su se. Samo su u tišini posegnuli za čašama.

– Što je s tvojim Facebookom? – sjeti se Ozren upitati Mirana.

– Ništa. Ljudi su zaboravili na to. A možda i znaju nešto, ali ne žele se javiti.

– Možda se jave, kao Siniša – reče Džafer.

– Točno! – prihvati Miran – Vjerojatno je i Ljermo zbog toga saznao za nas.

– To što vas je Ljermo angažirao, to ništa ne smeta, dapače, trebali bismo razjasniti što je Lino radio ispred zgrade u kojoj stanuje Lorena- reče Ozren. 

– Ako je priča istinita. Možda nam je Junky samo prodao priču kakvu smo željeli čuti – reče Miran.

– Uzmimo za sada da je to istina. Uostalom, kako bi bilo da prošećete malo do Zokijevog fitnessa i pitate ga što je Lino radio kod njega?

            Miran slegne ramenima:- Zašto ne, to uvijek možemo.

– To uvijek možemo! – naljuti se tobože Ozren – Rekao si i da ćeš dovesti svoj auto na popravak, a nikako da to učiniš jer to uvijek možeš. Kad kažeš da to uvijek možeš, onda zapravo odlažeš u nedogled.

– A da mi opet malo pritisnemo Spomenka? -sjeti se Džafer.

– I to se može, ali pričekajte. Mogao bi se razljutiti ako ga previše gnjavite i prijaviti vas policiji; moglo bi mu postati svejedno što ćete reći. A skupa s vama najeb’o bih i ja! Zato držimo tu mogućnost kao asa u rukavu. Nego, da ne biste rekli da vam tajim, namjeravam angažirati svoju suprugu da malo naćuli uši oko toga tko s kim i kako po gradu. Ženama je to duhovna hrana.

– Jel’ vam žena zna za ovo? – upita Miran.

– Uvijek joj to mogu reći – reče Ozren i nasmije se.

            Samo on.

            Onda se uozbilji, pa reče Miranu: – Možda ti ona tvoja bivša još nešto dojavi.

-Ako bi i doznala, ne bi sjetila da me to zanima.

            Svi se osmjehnu. S gorčinom.

Trinaesto poglavlje

            Svanuo je tmuran dan s niskim oblacima i povremenom rosuljom. Ispunjavali su svoje listiće u kladionici slušajući Blendera kako se jada da ga je Totenham zajebao izvukavši penal u devedeset i petoj minuti, kad ih Danijela upita jesu li već bili na rivi

– Nismo još, zašto? – upita Miran ne mičući pogled s listića.

– Ne znate što se dogodilo?

            Sva su trojica usmjerili poglede u nju.

– Jutros kada sam došla policija je bila na rivi; Šime je noćas digao mrežu,a među ribama noga! Brrrr, horor!- napravila je grimasu gađenja.

– Noga?! – Miran će u nevjerici.

– Noga! Govore da je Vllasijeva.      

Miran htjedne viknuti da zašto im to nije odmah rekla, ali požuri van zajedno s Džaferom i Blenderom. Stajali su i zurili prema rivi, ali ništa posebno nisu ugledali.

– Ma, kasno je sada, svi su otišli; to je bilo rano jutros – reče Blender.

            Vratili su se untra uplatiti, pa požurili u „Barkasu“.

            Očekivali su pun kafić koji broji o groznom događaju, ali zatekli su samo mrzovoljnog Tonija za šankom i Mateja iznad novina za stolom, obojicu sa šalicom kave.  Iza šanka dočekao ih je Patrikov pogled.

– Što se to čuje za Šimu? – upita ga Miran.

– Kao što si čuo …

– Da, ali kako, gdje, kada? I što, cijelu nogu ili samo stopalo? – pitao je pogledavši Tonija, ali taj samo skrene pogled u televizor.

– I kako znaju da je to Vlllasijeva noga, nije na njoj pisalo da je njegova? – doda Džafer.

            Odustavši na trenutak od novina, Matej reče: – Cipela je kakve je on nosio. Mogao bi biti i netko drugi, ali tko je još nestao s takvim cipelama? Tako sam barem čuo.

– Cipela je ostala na nozi? A hlače? – pitao je Miran dalje

– Našli su potkoljenicu i to lijevu. Golu, samo se nešto od hlača omotalo oko nje, ali čarape i cipela su bili kao novi – iznenadi svih Toni svojim rječitim obraćanjem.

            I još im ispripovjedi gdje je približno na moru jutros oko tri sata Šime digao koću i kako u prvi mah među onim ribama i rakovima nisu primijetili što imaju. Miran mu je bio zahvalan, ali on očito nije želio da mu itko zahvaljuje. Samo je, sada manje osornim glasom, nadopunio da je jutros kada je pogledao kroz prozor ugledao dva policijska vozila uz ribarske brodice i odmah se upitao kakvo se to zlo u ovom gradu ponovo dogodilo.

            Uzevši novine, Miran opazi da se zbog uzbuđenja teško usredotočuje na rješavanje pitalica. Istina,  riješio ih je, i to točno, ali od šahovskog je jednostavno odustao, jer nije uspijevao pamtiti varijante  poteza. Dakako, ono što je ipak pretpostavio da bi moglo biti rješenje nije bilo ni blizu tome.

            Izašavši, prošetali su do koćarica kao da će time nešto postići. Šimin se “Kokot” jedva zamjetno ljuljao; povremeno bi zaškripao bokobranom kao da uzdiše u snu. Ispred njega je isto činila “Raža”. Mogli su samo pogledati hrpu “slavne” mrežu na “kokotovoj” palubi. Po njoj je,  kao i po cijeloj brodici sipila rosulja koja se postupno pojačavala. Sipila je i po ostalim brodicama i brodovima i kamenim blokovima rive, pa i po njima, osobito po njihovim kosama, ali nisu se obazirali na to. Sve je to grijanje u autu osušilo putem do kuće.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *