Mrtva sezona, dvadeset i peti dio

– Da, samo ako se obvežemo na nešto … – počne Miran.

            Htio je reći da će izgubiti ovaj zimski kontemplativni mir, ovu dangubu koja, ako je i katkada dosadna, zapravo i  nije tako neprijatna.

– Onda se moramo truditi, a što nam to treba? – reče Džafer.

– Koliko napravite i što napravite, bit će dobro; ništa na silu! – rekao je Ljermo izvadivši ruke i raskrčivši njima pred sobom.

            Potom je ruke spustio niz tijelo i isprepleo prste: – Gledajte, radi se o još nečemu: bojim se za svoj život.

            Sada je doista izgleda kao netko kome treba pomoć.

– Ja zapravo ne znam trebam li se bojati, ali možda bih trebao. I zato želim doznati nešto više o toj ženi, razumijete?

            Sve je njima kazivalo da ne razumiju jer ne mogu razumjeti. Zato je nastavio: – Vidite, u posljednje vrijeme, otkako sam s njom, osjećam neku slabost, srce bi lupa jače nego inače kada se penjem uz stepenice; da oprostite, proljev …

– Napao vas je neki virus – reče Miran.

– E, virus! I ja sam to pomislio. I još uvijek mislim, ali ne mogu preći preko onoga što sam našao u kanti za smeće. Kuhao sam kavu, ja si uvijek skuham veliki lonac kave, i slučajno mi je žlica kojom sam miješao pala na poklopac kante za smeće. Znate, onaj koji rotira gore – dolje. Puf, i ravno u koš! Posegnuo sam za njom i što u kanti među smećem vidim? Suhu grančicu oleandra!

            Nije shvaćali što time želi reći.

– Oleandar je otrovan! Sav, od korijena do cvijeta!

– I misliš da je tebi loše od toga? – upita Džafer.

– Da vas truje? – upita Miran.

            Ljermo jedva primjetno klimne glavom vraćajući ruke u džepove jakne.

– Ali, oleandar izaziva nesvjesticu, krvarenje, povraćanje i što ti ga ja znam – reče Miran.

– Pusti ti to! – odmahne Ljermo glavom – Malo – pomalo, konstantno doziranje … Jer, zašto trgati grančice oleandra?

– Ali, da te i otruje, otkrili bi trovanje autopsijom.

– Bi, ako je smrt sumnjiva. Osim toga, što se čovjeku, a ženi pogotovo može okrenuti u glavi?!  

– Ali, zašto bi ona to radila? – upita Miran.

– Ne vidim razloga, sa mnom joj je dobro. Samo što je nagla i što zna biti zločesta.

– Rekli ste: čaj, juha. Vi živite s njom?- upita Džafer

– Malo sam kod nje, malo kod kuće …

– A gdje ona živi?- upita Miran

– Gore, u onim novosagrađenim zgradama – pokazao je Ljermo prstom prema brdu u magli.

– Gore, na Glavici gdje su one masline?!

– Da, neke masline su posadili ispred. Ali, i oleandre! Mora biti da je s jednoga od njih otrgnula grančicu.

– I neki Austrijanci žive ondje?- upita Džafer.

– Da, neki iz Beča. Pa, i njoj je taj stan kupio onaj Austrijanac.

– Kada ste našli tu grančicu?

– To je bilo, dobro se sjećam, dvadeset i devetoga. Sljedećeg smo dana otputovali u Sarajevo na doček.

            Primjećivao je njihovu ushićenost tim podacima, ali nije o tome pridavao važnosti.

– Kažete, suha. Posve suha ili …. – pitao je Miran dalje, a Ljermo reče: – Ma, ne suha – suha, nego, onako, više uvenuta.

– A kada ste osjetili slabost? – opet će Miran.

– I prije i poslije. Nego, što znači ovo ispitivanje? Da prihvaćate?

            Miran i pogleda Džafera, on slegne ramenima u smislu “reci što hoćeš”..

– Pa, meni se čini privlačnim – rekao je.

            Ljermo se zadovoljno premjesti s noge na nogu, pa reče: .- Dobro dečki; onda ovo je za vaš trud.

            Zavukao je ruku u unutrašnji džep jakne i izvadio plavu omotnicu. Pružio ju je Miranu govoreći:. – Podijelite! I kada saznate nešto, bit će još!

– Još nešto! – tada će Džafer – Pomognite i vi nama, pokušajte saznati nešto o Linu!

– Da – prihvati Miran – isto tako bez obveza, samo malo naćulite uši, pa što bude.

            Ljermo napravi glavom neki pokret između potvrde i odricanja: – Ma, nema problema dečki, vrlo rado!

– I da ne zaboravimo, broj mobitela! – reče Miran.

            Razmijenili su brojeve i time je posao bio gotov. Ljermo nije imao potreba dalje šetati s njima. 

– Ja bih sada išao – rekao je.

– Dobro. Čujemo se kada nešto saznamo! – reče Miran.

            On je otišao natrag, a oni su produžili dalje.

            Miran je otvorio omotnicu: unutra je našao dvije tisuće kuna u novčanicama od dvjesto.

– Nije loše – reče Džafer.

            Miran mu pruži njegov dio, pa reče: – Znači, Lino je stajao ispred zgrade u kojoj živi žena koja ga je zavađala.

– Možda ga je i zavela, pa ga odbacila i on je došao cviliti poput psa.

– Nije nemoguće. I što onda? Otrovala ga, onemoćaloga ga na smrt izudarala, pa bacila u more?

– Tko zna kakav je to bio odnos?

– Mislim da bismo se morali javiti Ozrenu. I to odmah.

– Pa, zovi ga!

            Ozren se javio, rekao je da mu je drago da ga čuje i neka dođu sutra.          

Dvanaesto poglavlje

            Došli su sutradan nakon “Barkase”.

            Činilo se da je dan lijepo počeo jer je u kladionici digao dvjesto dvadeset, a Džafer sedamdeset kuna. U “Barkasi” je riješio sve zadatke. Zamalo i šahovski – već je bio na rubu odluka da treba lovca smjestiti uz konja, ali je odustao od te ideje misleći da kraljica može pojesti topa, što nije mogla jer su je branio lovac na rubu ploče. Jučerašnje su se magle digle i nebo je postalo dno njihove suncu neprobojne kore. Barem je bilo bistro, vidjeli su se brodovi na pučini.

            Razgovor s Ozrenom u njegovoj odaji uključivao je i “urotničko piće”, kako ga je Miran nazivao u sebi. Ovaj im je put ponudio pelinkovac jer da ga “nešto želudac” ovih dana, a ni njima neće naškoditi. Miran se nije mogao sjetiti kada je posljednji put pio pelinkovac. Zapamtio ga je kao nešto tako gorko da se pitao kako to netko može piti. Gucnuvši, naišao je na poznati okus i gorčinu, ali mogao ju je trpjeti. Štoviše, nastavio je pijuckati iz male čašice kao i ostala dvojica. Hm, valjda je ostario.

            Ispričao je Ozrenu što su i kako u međuvremenu saznali. Govorio je “moja bivša” kao da je to nešto potpuno prirodno. Ozren je slušao pozorno, tek žmirkajući povremeno. Miran je mislio da će se obradovati informacijama ili barem iznenaditi, ali on je na kraju zadržao staložen i pomalo podsmješljiv izraz lica. 

– Zanimljivo, vrlo zanimljivo – rekao je, ali  očigledno tek reda radi.

            Nisu ni slutili da on ima iznenađenje za njih: – Slušajte, imam i ja jedno novu.

            Zastali su u prinošenju čaša ustima. Gucnuli su kada je Ozren počeo s uvodom u svoju priču: – Možda znate da imam unuka; moj stariji sin Zoran ima sina Luku. Mali ima petnaest godina, već je visok kao i  ja i počeo je lunjati okolo s društvom. Bojimo se samo da se ne navuče na kakvu drogu i to mu stalo ponavljamo, i otac i ja. A otac i majka bili su mu na sto muka kada je rekao da će novu godinu dočekati na “Bountiju”. Ne zbog toga što bi tamo moglo biti droge, nego što bi mogli pijani negdje pasti, nabosti se na kakvu špricu  ili zapaliti nešto petardama, premda se on kleo da će ih bacati nad more. Mulci na “Bounty” gledaju kao na nešto čudesno, pogotovo im je odlazak onamo noću izgledao kao neka, što ja znam, ekspedicija.

– Pa, i nama je bila fora otići tamo – upadne Miran – Pričalo se da se u uvali kupaju gole Šveđanke koje samo čekaju da naiđe neki muškarac. Tada još nije bilo “Bountya”; kafić se zapravo nadogradio na slavu tog mjesta.

            Ozren je klimajući glavom potvrdio da sve razumije, pa je nastavi s pripovijedanjem.

– Zoran se dobro raspitao tko bi sve morao ići s njim, razgovarao je s njihovim roditeljima i na kraju su se složili su se da će klince, nek’ im bude, pustiti, ali će ih prije toga dobro zavrnuti. Razumijete, jel’da? Klinci su se spremali danima, kupili su gajbu piva, neku žesticu, sve to da starci ne doznaju, ali Zoran je znao kao i svi ostali. Glavno da droga nije bila u igri. Okupili su se u osam i pošli. E, ali  već u deset su bili kod kuće!

            Miran i Džafer upitno podignu obrve.

– Uplašili su se i pobjegli! Ne doslovno, ne trkom, ali odustali su od Bountya i na kraju novu godinu dočekali u garaži. Tu, kod našeg susjeda Slavena, koji je izveo auto van i dao im mjesta.

– Uplašili su se, čega? Mraka?

– Ne, krvi.

            Ozren je uživao u njihovoj zbunjenosti.

– Na najnižoj desnoj terasi Bountya našli su veliku mrlju krvi. I to sloj krvi, sasušene. Svakome bi bilo jasno da se tu nešto ružno dogodilo i da to nije mjesto za zabavu. Zato sam ja onaj dan sišao do Bountya,  očekivao sam da ćemo pronaći krv!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *