Budale su vječne

Kasnio je i zato je požurio kamenčićavom stazom kroz šumicu bijelog graba. To je bila prečica kojom se iz sela stizalo do vinograda, traktorom se išlo uokolo. Što se njega tiče, on zapravo nije kasnio, nego su oni počeli s berbom malčice prerano jer, kažu, do podna će već biti vruće.

Istina, do podna će ugrijati, a poslijepodne grijati dovoljno jako da se može otići na plažu, ali to više nije ono što je bilo. Jutros je zatekao sjene nekako duže i dublje nego što je navikao; evo, uz rub staze mahovina i travke su još vlažni.  Osim toga, onako umoran od berbe neće imati volje otići na kupanje.

Prethodna dva –tri dana nakanjivao se otići i otplivati rundu – dvije, ali na kraju je završio u blaženom drijemežu na kauču. A nekada je plivao cijeli rujan. Dapače, jedne se godine posljednji put kupao peti listopada. Odmah sutra zahladnjelo je.

Staza, blago strma i krivudava, gdjegdje se činila popločenom, ali to su veće kamenje i omanje stijene ogolile noge hodača. Pripomogle su im kiše koje su se pridružile kada su osjetile što se događa. Pamti se da je i prije nje postojala neka prečica kroz grabove, premda možda ne u vlas istim zemljištem. Grabova tada jedva da je i bilo, a oni koji bi niknuli ostajali bi kržljavi grmeljci jer su koze nemilice brstile po obronku. Vinogradi si gledao sve vrijeme dok  si silazio k njima, a ne kao sada, kad ih ne vidiš dok nisi došao pred njih. A onda su se vremena promijenila, poljoprivreda je postala sramota, sinovi i unuci zapustili su njive i vinograde i prestali obnavljati stada; grabovi su narasli preko visine čovjeka, nabujali i stisnuli stazu. Pretvorila se u jedva zamjetan prolaz kojim je pas mogao proći, ali se njegov gospodar morao provlačiti pobočke. Doskora se nije moglo ni tako.     

A onda su se vremena opet promijenila, praunuci su otkrili da postoji neka vinova loza koja da je grožđe od kojega se pravi vino i da je otmjeno imati svoj vinograd i podrum s bačvama vina. I da se do vinograda i dolcu može stići prečicom kroz šumicu tri- četiri metra visokih grabova, pa kroz nju prokrčena staza.

I možda bi to jutro kojom je žurio njome pamtio samo po tome što je upravo prvog dana mjeseca rujna prijatelju pomogao pobrati grožđe, da na stablo petnaestak metara niže pred njim nije sletjelo nešto crno. Imalo je rep kojim je strizalo, s prednje se strane žutio kljun. Stao je zapanjeno – zar je to kos?!

Polako, da ne preplaši pticu naglim pokretom, on posegne za mobitelom zarolanim u džepu. Izvadi ga, izravna ga, pomisli: „Foto!“ i na ekranu gleda svoje noge u tenisicama na stazi. Zatim ga podigne pred oči, tako da se u daljini vidjela crna mrlja na grabu. „Snimi“ i slika nečujno trepne. Odmah ju je povećao prstima – da, to na grani stoji žutokljuni crni kos s repom uzdignutim poput drške žlice u tanjuru pogleda usmjerenog unatrag, prema njemu, kao da se pita je li bila dobra zamisao sletjeti ovdje ili bi trebao odmah odletjeti dalje.  A rekli su da crnih kosova više nema, da su izumrli!    

Nesli su sve manje jaja, umjesto pet – šest, po dva – tri. Ili nijedno. Na posljetku više nisu ni gnijezda svijali. Ni oni slobodni, ni one koje držali u kavezima u nadi da će se pariti. Izumrli su.

Tako se misli, ali ovaj ovdje znači da su neki ipak bili otporni na pošast! Samo, možda je ovaj posljednji od svoje vrste, mužjak koji nigdje ne može pronaći ženku  koja će snijeti njegova jaja. Ostarjet će i uginuti ako ga prije toga, onako otupjelih osjetila, nešto ne pojede. 

A možda negdje postoji neke ženka koja nese jaja i možda se sretnu i postanu Adam i Eva svoje vrste. Da, ona možda negdje u svijetu postoji, ali kakvi su izgledi da se sretnu? Možda je samo odavno proglašen kraj odgođen, ali on je neumitan.  

Kao da su mu misli bile prebučne, kos poleti i nižući u zraku polet za poletom odleti uzbrdo, u smjeru krovova koji su se u daljini izdizali iznad grabova.

On odmah podijeli fotografiju po svim mrežama na koje je bio uključen – možda još ima vremena, možda još ima načina da se vrsta spasi!

Činio je to hodajući, a radeći dvije stvari istovremeno nije mogao biti brz kao da radi samo jednu. Iz daljine se začu nekoliko povika -to su se berači u vinogradu nešto dovikivali, ali u prvi mah je zazvučalo kao da se ljute što usporava hod, a ionako kasni. Umjesto da požuri, on još stane, pa dovrši posao.

Potom htjedne poći dalje, punim mahom i  dugačkim i brzim koracima, kadli odjekne pucanj!  Gore, iz sela, kamo je odletio kos. O, ne, nije valjda …!

Jer budale su vječne!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *