Ukleti kanjon, četvrti dio

– Netko je prije nas bio na pojilu – ustvrdi Jubal.

– Desetine kopita, jedna za drugim, trag preko traga. Čini li ti se to poznatim, rendžeru? – upita Braxton Nathana.

– Misliš …

            Znao je on što misli. I Jubal isto.

            Pogledali su prema vodi koju nisu mogli vidjeti od raslinja. Ono kvakavanje, kvokanje i kreketanje žaba sada su se činili tako ciničnim.

            Braxton izvadi pušku iz navlake pored sedla. Ubaci metak u cijev i nacilja prema grmlju. Nasumce, ne ovdje nego ondje ili još bolje onamo. I opali.

            Nestvarnom se činila gomila pucnjeva što je iz grmla stigla kao odgovor!

            Okrenuli su se kao jedan i potjerali konje u galop. Jubalu je noćna mora za leđima bila novost, za Brextona i Nathana gorka rutina.

            Pobjegli su im, hrpa jahača se smanjila u daljini i uskoro potpuno isčezla.

– Uspijemo im pobjeći zato jer smo mladi i lagani, oni su stariji i teži i njihovi se konji prije umore – rekao je Braxton kada su napokon mogli sjahati sa zapjenjenih konja.

            On i Nathan očekivali su da će sutra, najkasnije prekosutra stići do Rio Grande, ali približila se noć trećega dana, a rijeci nije bilo ni traga. Prigovorili su to Jubalu.

– Što mogu?! Zbog bijega više ne prepoznajem okoliš i ne mogu se snaći!

– To znači da naša pogodba više ne vrijedi! – rekao je Brexton.

– Naći ću put!

– Koliko si puta bio ondje?- upita ga Nathan.

– Tko je brojao! Išao sam sa stricem, prodavali smo žito, a uvozili kukuruz. Obični smo išli na El Paso, ali postoje još dva prijelaza. Na jedan od tih sam vas vodio.

            Gledajući ga podozrivo, Braxton reče: – Požurio si ponuditi se jer ti treba lova za pokrivanje kockarskih dugova, jel da?     

– Slušaj, ne trebate mi platiti ako sutra ne dođemo do rijeke!

– Da, ti se vraćaš i ostavljaš nas da se snađemo, je’l da? – upita Nathan nakrivivši glavu.

– Ali, ako sretneš njih, loše ćeš se provesti – dodao je Braxton.

            Smrknuti Jubal nije više ništa rekao.

            Sljedećeg dana ujutro ugledali su kolski put. Pošli su njime u smjeru istoka i uskoro ugledali četveropreg koji vuče kola s ceradom. Ispod nje su se nazirali su se obrisi kutija i bačava; uzde je držao sjedobradi muškarac, a mladoliki je sjedio do njega držeći pušku. Kada je primijetio da ih sustižu s lijeve strane, sjedobradi mu je hitro oduzme pušku iz ruku i zaustavi kola. Držao ju je u krilu kada su im prišli.

            Braxton je pozdravio i upitao kamo vodi put.

– U Foxville – odgovori čovjek.

            Bio je podozriv prema njima; mlađi ih je, naprotiv, gledao s divljenjem – njegovi vršnjaci, a jašu slobodno kamo hoće!   

– Ima li još puno do Foxvilla?. – pitao je dalje Braxton.

– Računam da ćemo stići do večeri – odgovori stariji.

            To je značilo da bi oni mogli stići već popodne.

– Hvala, gospodine!

– Ništa za to!

            U tom trenutku mlađi progovori i uspije reći samo: – Hej, da vas možda … – jer ga je stariji presjekao: – Šuti, Charlie!

            Pa zgrabi uzde i s jednim jednako ljutitim: – Ha! – potjera konje naprijed.

– Prema ovome štoje rekao znači da je Rio Grande južno od nas. Možda već iza ova dva – tri brda – reče Jubal.

– Napokon jedna dobra vijest – reče Nathan.

– Da, ali tu je i jedna loša – reče mu Braxton.

– Koja?

– Što ti se čini, zašto nije dao sinu da pita ono što je htio?

            Ništa na Nathanu nije pokazivalo da bi mogao imati neku ideju; Jubal je uz to i slegnuo ramenima.

– Sreli su ih putem!

            Nathan opsuje, pa reče: – Da, bili su mi sumnjiva te dvojica.

– Mi smo sumnjivi – reče Jubal – Vidi se na milju da izgledamo kao lisica koju goni čopor pasa.

– Oni su vjerojatno odjahali u smjeru grada i sada nas čekaju u zasjedi. Pretpostavljaju da ćemo i mi onamo jer su vjerojatno zaključili da želimo preko rijeke. Zato idemo preko brda – pokaže Braxtoin dlanom i potjera konja u tom pravcu.

            Oni za njim.

            Prešli su tri – četiri brda, a na hrptu petoga uzviknuli su od radosti: u daljini je, leskajući se kao rastopljeno olovo, vijugao Rio Gradne!

            Da samo što je do njega trebalo preći još toliko brda i dolina. I onda, kada su stigli zapravo nisu stigli jer je obala bila strma i šumovita. Pošli su istočno tražeći prvi kakav – takav prilaz.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *