Minus


Bio je na glasu kao ozbiljan kirurg kojega je teško vidjeti nasmiješenog, ali tog su ga jutra na   bolničkom ulazu ugledali uistinu neraspoloženog.

            Nepuni sat prije toga saznao je od supruge, medicinske sestre zaposlene u istoj bolnici, da im je kreditna kartica ponovo u minusu. Spomenula je to onako, usput,  mećući na stol kekse zamotane u bijelo kao nešto potpuno normalno što iz noćne smjene može donijeti kući. On je u tom trenutku mehanički miješao čaj duboko zamišljen o razlozima nastanka sepse kod pacijenta kojega je prije tri dana operirao. Čuvši ono što mu je tom trenutku najmanje trebalo, trgnuo se kao iz sna i planuo:  da je plaća bila jučer, da što ona, za boga, misli s tim peglanjem i da on sada mora opet paziti na svaku lipu da bi se za mjesec dana našli na nuli. Spremno je uzvratila: da su plaće mizerne, da se danas svi snalaze kako znaju  i umiju i da što mu se čini, otkud drugim kirurzima mercedesi i vile.

– Pametni znaju čemu služe liste čekanja! – dobacila je odlazeći u spavaću sobu.

            Htjedne viknuti za njom da što ona hoće, da ga uhite i zauvijek mu unište karijeru, ali smakne to s jezika u posljednji trenutak. Sinulo mu je da ona takvo što samo čeka, pa da počne braniti svoje “liste čekanja”, koje je sve češće, poput lajtmotiva, provlačila kroz njihove prepirke i svađe. Nije se dao navući. Dobro je znao da bi to njega izazvalo da ponovo nešto kaže, a onda tko zna kada bi i kako stan prestao odzvanjati od vike. Jedno je ipak bilo neupitno: njena je morala biti zadnja.

            Nakon nekog vremena provedenog u ordinaciji, prekratkog da bi dojmovi iz svađe izblijedjeli, on ode u toalet. Dok je dostojanstvno sporo brisao ruke, koje će potom zataknuti u džepove kute tako da mu palci vire, promatrao je svoj odraz u ogledalu. Vidio je ozbiljnu, uštogljenju doktorsku facu kao iz stripova, tvrdokornu poštenjačinu s naočalama od debelog crnog okvira.  Rip Kirby? Ne, on je “faca”, prije Klark Kent. Tako ga nekako možda i zovu…To bi objasnilo one podsmješljive poglede bolničkog osoblja, koje je katkada pri naglim okretima glave znao uhvatiti. Ako je o tome nešto znala, supruga je to vjerojatno držala u pričuvi za završni, pobjedonosni udarac u nekom njihovom okršaju.

            Tek što se vratio u ured,  zazvonio je telefon na stolu. Bila je to setsra iz prijemnog: – Ovdje je gospodin koji kaže da mu je dijete loše i zato vas moli da ga odmah primite na razgovor.

            Ušao je momak od kojih dvadeset  pet – šest godina, ali lica ozbiljnog kao da mu je najmanje deset više.  Bilo je lako zamisliti ga kako donedavno bezbrižno ganja loptu u nekom lokalnom nogometnom klubu, a onda ga iznenadno roditeljstvo i nenadano uplovljavanje u brak mijenjaju u čovjeka kakvog,  premda potpuno normalnog, nitko od njega nije očekivao. U ruci je nespretno, s vidljivim gađenjem, nosio veliku, smeđu omotnicu.

– Dobro jutro – rekao je  mladim baritonom, glasom u kontrastu s njegovim izrazom lica.

            Pokazalo se da nije od onih koji bi okolišali, odmah je prešao na stvar: – Doktore, moj mali hitno treba operaciju i … , ali on ga presječe svojom akademskom dikcijom: – Sjednite, sjednite! Dajte da vidimo!

            Uzme pruženu omotnicu, pa se zavali u ergonomski stolac i stane listati nalaze koje je iz nje izvadio, a mladi se se otac pred njim meškoljio na stolici, laktovima naslonjen na koljena kao da će mu naslon opeći leđa. Činilo se da njih dvojica u toj sobine ne znače ništa više od namještaja i ono nešto biljaka u vazama jer su sjene žaluzina, te paralelne pruge izazvane ranojutarnjim suncem na izdahu zime, bezobzirno sjekle preko svega. Prešavši posljednji put pogledom preko dokumenata, on reče: – Da, stanje je ozbiljno,  treba ga operirati što je moguće prije.

            Mladićevo lice postalo je vlas napetije, još se malčice odmaknuo od naslona. Odloživši papire na stol, on mu reče:- Mogu vas staviti na listu čekanja ako želite da ja obavim zahvat.

            Naravno, uslijedilo je pitanje koliko se čeka.

– Sadašnjom dinamikom, oko devet mjeseci.

– Ali, doktore to je hitno! Zamalo nam je umro!

            I onda, ni sam ne znajući ni kako ni zašto, on izgovori ove riječi: – Pomicanje na listi dođe vam … Pet tisuća eura!

            Nekoliko časaka čovjek ga je zbunjeno gledao, a potom, nakon što mu je mozak probavio informaciju, reče obazrivo: – Vidite, mi vam baš nismo u mogućnosti …

– Žao mi je, ali tako stvari stoje,  to je realnost.

– Ali, to je malo dijete!   

– Svi smo mi nečija djeca! Ako maknem onog prvog na redu, što će na to reći njegovi roditelji?! Ili, vjerojatnije, njegova djeca?

            Mladić zausti nešto, ali ne reče ništa. Umjesto toga naglo ustane, uzrujano pokupi one papire, pa žustrim koracima izađe.

            Sljedeće je jutro bilo je tmurno i u ordinaciji su gorjele neonke. Jedna je titrala u neurednom ritmu, što se čulo kao iritirajuće pinganje. Zvuk ga je ometao u razmišljanju o operaciji na koju je za sat vremena trebao krenuti, pa se mu sve više nametala misao da pozove kućnog majstora da to napokon sredi. Prekine ga zvonjava telefona na stolu. Sestra je javila da je onaj gospodin zbog djeteta opet ovdje i da ponovo moli da ga primi na razgovor ako je to ikako moguće.

– Uvedite ga za pet minuta!

            U tih pet minuta niti je razmišljao, niti je nešto radio, niti zvao majstora. Dapače, zaboravo je na dosadu iznad glave, samo je čekao da vrijeme prođe. Jednostavno, trebalo mu je tih pet minuta.

            Otac bolesnog dječaka izgledao je zabrinuto kao i jučer, ali u njegovom je pogledu i držanju bilo neke monumentalnosti. Povukao je patenti zatvarač jakne prema dolje i iz unutrašnjeg džepa izvadio plavu pomotnicu.

– Dokotore, ovo je za vas – reče položivši je na stol.

            Gledajući je rubnim vidnim poljem, on je palcem i kažiprstom, kao da je vruća, uhvati za jedan od kutova i povuče jk sebi  u namjeri da je metne između knjiga na lijevoj strani stola, ali zastane primjetivši da je  na sredini neobično izbočena. Napipa tvrd valjkast predmet, koji je s jedne strane imao oštar rub, a na drugoj  se naglo sužavao. Upitno je pogledao mladog čovjeka, ali taj  nije pokazivao namjere da išta objasni. Nešto užurbanijim pokretima zavuče ruku u omotnicu

i izvadi stvar: valjčić je bio bakreno smeđe boje, a na onom užem kraju završavao je kratkim, debelim šiljkom nalik na mali hrastov žir. Da, bio je to puščani metak!

– Čovječe…! – započne, ali prekine ga bariton, blistav i oštar kao nož: – Doktore, ovo je samo predujam! Kompletnu isporuku dobit ćete ako moj mali ne bude dobro!

            To rekavši, mladi se otac okrene i mirno napusti prostoriju.

            On je još dugo sjedio ispod pingajućeg svjetla i razmišljao o minusu u koji se uvalio.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *