Pogrešne procjene

Vjerojatno je prošlo cijelo desetljeće otkako sam kupio ručni usisavač. Činio se idealnim: samo ga uključiš i pokupiš prašinu s namještaja. Neću reći da ga ne upotrebljavam, ali ni približno onako često kao što sa to zamišljao. Razlog je taj što stoji u ormaru, a meni se ne da vaditi kutiju, pa njega iz kutije. Zapravo, u pravilu upotrijebim maramice za brisanje koje donesem kada se vratim iz kupatila. Teorija je jedno, a praksa drugo. Da nije tako ne bi bila potrebna testiranja.

Samo što su testiranja moguća u znanosti i tehnologiji, a u životu nisu, u životu moramo dobro procijeniti i biti zadovoljni ako nam je uspjelo pola od planiranog. Najgore je kada smo uvjereni u nešto, a u konačnici se pokaže da smo potpuno pogrešno predviđali.

Što bi moglo ostati cijelo nakon  milijun i pol ispaljenih granata? Ništa, svatko bi pomislio. Mislili su to i Britanci i Francuzi kada su počeli s pripremnim granatiranjem njemačkih položaja u bici na Sommi 1916. godine. Pretpostavljali su da će eksplozije porazbijati sve one prepreke s bodljikavom žicom na putu do njemačkih rovova. Nisu, eksplozije su ih uglavnom bacale amo – tamo. K tome su se otežali put kraterima od granata, a pala je i kiša i razrovano zemljište pretvorila u more blata. Nijemci, koji su nakon toliko eksplozija trebali biti ošamućeni bili su čili i orni za borbu jer su granatiranje proveli na sigurnom, dvadeset metara pod zemljom. Britance je dočekala precizna strojnička vatra. Katastrofa!  

S tim „trebalo biti jer bi mi voljeli da je tako, a i logično je da bude tako“, koje u konačnici ispadne kao da nismo svjesni u kojem svemiru živimo, susrećemo se stalno u  životu. Gledajući učestala slijetanja na Mjesec onima prije pedeset godina činilo se očitim da ćemo ovih godina već odavno imati stalnu naseobinu na Mjesecu, a možda i na Marsu. Nismo se ni na Mjesec vratili.

Poučeni takvim jazovima između zamišljenog i ostvarenog, što nam se ponajviše događa u mladosti, s godinama postajemo sve sumnjičaviji. Prestajemo maštati jer smatramo da je to nešto dječje i stoga znak nezrelosti.  Pogrešno!

Pogrešno jer na taj način zamišljamo opasnost i neuspjeh na onim mjestima gdje ih nema. Istina, nije dobro imati glavu u oblacima i dobro je triput mjeriti i jednom rezati, pa i ne činiti ništa neko vrijeme, ali ne činiti nikada ništa, e to je najveći neuspjeh!

Mašta je neizbježna, bez nje se ne može i maštanju nema ničeg lošeg. To je vjerojatno i jedan od smisla izreke: „Ne postane li opet kao djeca, nikada nećete ući u kraljevstvo nebesko“. 

Očekujemo da s godinama postajemo mudriji, a što je mudrost nego smanjivanje jaza između zamišljenog i ostvarenog i spremnost na prihvaćanje razočaranja ako do njega dođe? Svakako nije sitničavo, bojažljivo, neodlučno gunđanje i spremnost da se svemu najprije reče:“Ne!“ .

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *