Mrtva sezona, dvadeset i četvrti dio

– Kada je to bilo?

– Posljednji put sam bila na treningu dvadeset i devetoga jer smo tridesetoga odletjeli u London na doček.

            Taj mu detalj nije bilo milo čuti, ali prešao je preko toga.

– U koliko sati si bila na treningu?

– Kao i uvijek, od sedam do nekih osam i po.

– Znači, dvadeset i devetoga navečer Lino je bio živ – zaključi on više za sebe.

            Njegova oduševljenost tom činjenicom bila joj se simpatična, ali nije sudjelovala u tome.

– Sjeti se još nečega! Kako je Lino izgledao, kako se ponašao, što je govorio!

            Mogla je samo nemoćno šutjeti.

– Bilo što!

– Ostao je nakon mene. Bio je spreman za odlazak, torba mu je bila uz nogu, ali sjedio je za šankom i nešto čekao.

– Šank? Imate kafić u teretani?

– Ne, nego možeš popiti energetsko piće ili one bjelančevine za rast mišića.

– Tako, znači!

– Da, ali …

– Što?

– To mi je bilo čudno: sjedio je za šankom, ali nije ništa pio i bio je nekako napet.

– Kako to misliš?

– Onako kao kada čekaš hoće li ti netko nešto dati. Gledao je u Zokija, a on je nešto preturao po onim kutijama s bjelančevinama kao da ga ne vidi. Tako mi se barem učinilo u prolazu.

– Lino je gledao u Zokija kao pas, s iščekivanjem?

            Nasmijala se:- Lijepo si to rekao!

            Razgovarali su potom o mnogočemu, ali njemu je na pameti bilo jedino to što je saznao o Linu. Kad su ponovo stigli do automobila postao je svjestan da se mrači.

– Da sjednemo negdje i popijemo kavu? – predložio je.

– Moram ići. Subota je, izlazimo.

– Ah, tako –  reče i u trenu odluči da sazna tko je taj, ma koliko ga to boljelo: – A tko je taj srećković ako se smije znati?

            Nasmiješila se zagonetno.

– Daj, reci! Pa, mi smo prijatelji!

– Ma, znaš ga!

– Znam ga?

– On radi na brodu kod Šime.

            Zaškiljio je: čuje li on to dobro? 

– Na brodu kod Šime?! – ponovi u posvemašnjoj nevjerici.

– Da, Florijan – izgovorila je to ime s posebnim prizvukom.

– Floki?!

– Ne viči! On je Florijan, a ne Floki.

– Ali, ali …. – nije znao što bi rekao, pa je izvalio: – On je usporen!

– Nije usporen!

– Nego što je?!

– On je … dobar.

            Nasmijao se, to mu je bila posljednja nada: – Čekaj, Izidora, ti to mene zezaš?

– Ne zezam te – odgovorila je tihi i krajnje uvjerljivo.

            Iz njega je provalilo, sasuo je litaniju psovki prije nego je rekao: – Ja ti nisam valjao jer nigdje ništa nemam, a sada taj socijalni slučaj koji smrdi na ribu vodiš na doček nove godine u London!

            I ponovo lavina psovki.

            Sklopila je kišobran i pošla prema autu.

            On je i dalje bjesnio. Udario je risom stopala onaj bljuzgavi snijeg – kristalići se razlete ne proizvevši očekivani otpor. Ipak se suzdržao da ne lupi šakom  po krovu svog automobila.

            Upalila je motor, pa svjetla, pošla unatrag i odvezla se.

             Mrak je dolazio poput konobarice koja diže stolice na stolove nakon fajrunta.

            To je bio kraj.

Jedanaesto poglavlje

            Te je noći, dok je vani rominjalo i popuhivalo, u sjećanju uvijek iznova vrtio film s Izidorom. Htio je da to prestane, ali nije si mogao pomoći. Jedno je bilo sigurno: ona ja za njega zauvijek izgubljena. Neka, sada barem zna na čemu je. S tom je mišlju usnuo.

            Dan je osvanuo u pokretnoj magli; ne gustoj, ali rivu se iz njegove zgrade nije moglo nazrijeti. Dok su se vozili prema kladionici rekao što je saznao od Izidore. Džafera je više od informacije o Linu zanimalo tko mu je ta Izidora.

– Moja bivša iz srednje škole.

– I što, počeo si se opet viđati s njom?

– Ne, samo smo prošetali?

– Po onoj kiši?

– Po onoj kiši. Ja sam tako htio.

            Džafer nakon toga više nije ništa pitao.

            U kladionici su rutinski saznali da nisu dobili ništa, uplatili nove kombinacije,  nakratko s Blenderom prokomentirali loptanje na televizoru i produžili do “Barkase”. Ušavši, iznenadili su se: pored standardnih gostiju unutra je sjedio Ljermo. Istina, nedjeljom se ovdje viđa one kojih drugim danima nema, ali on je u tom lokalu bio tako rijedak gost da se nisu sjećali kada su ga posljednji put vidjeli. Lik s još uvijek gustom, ali skraćenom i tek nešto manje od brkova sijedom kosom sjedio je za stolom sa šalicom kave ispred sebe. Na njihov pozdrav svima u prostoriji samo je uljudno klimnuo je glavom. Miran se pitao čini li mu se ili taj doista sjedi uspravnije nego što bi trebalo i u isti mah gleda nekako strogo i uplašeno.

            I samo je tako sjedio dok su oni čavrljali s Brankom iza šanka. Nakon nekog vremena ušli su Barba Rino i Matej i sjeli za stol do njegovog. Barba Rino mu je bio bliži, pa se s njim raspričao, koliko se dalo razumjeti kroz žamor, o vremenu i cestama. Ljermo je razgovarao opušteno, kao stari gost lokala. Uostalom, on je imao više kavanskog staža nego Miran i Džafer zajedno.

            Miran je uspješno riješio sve pitalice. Osim, naravno šahovskog problema. Svom rješenju nije vidio mane, ali nije se slagalo s onim što je pisalo onim malim obrnutim slovima pri dnu stranice. Zaključio je da postoje dva rješenja, a oni su naveli samo jedno. Kako bilo, još se nije desilo da ondje pročita ono što je htio.

            Kad su izašli, nije im se žurilo kući jer nije bilo hladno, a bilo je zabavno gledati kako se magla valja i kako barke, brodovi i zgrade nestaju u njoj i ponovo se iz nje pojavljuju. Pojavili su se i neki nedjeljni šetači, ali znatno manje nego za lijepa vremena.

            Pošli su su onim opuštenim korakom prema marini uz sam rub rive zavirujući u more. A u njemu ništa od ribe.

– Dečki! – začuli su iza sebe.

      Okrenuli su se i ugledali Ljerma gdje stoji i gleda prema njima. Šake su mu napinjale džepove jakne.

– Čekajte trenutak – reče on prisno i pođe k njima.

– Ja bih prošetao s vama – rekao je smješkajući se pomalo blesavo kad im je prišao na korak – dva …

            Miran je slegnuo ramenima, a Džafer reče: – Prošeći!

            I tako su dalje pošli u troje.

– Nisam vas htio pitati unutra, ali čujem da ste vi nekakvi detektivi.

            Pogledali su se i počeli smijati. Miran se smijao jer mu je bilo smiješno znajući da se Džafer smije iz ogorčenja – evo dokle ih je to dovelo! Ljermo je izgledao obeshrabreno.

            Jedan par mladih šetača, Miran s sjećao da on radi u osiguranju, a ona u banci, ali ne šalteru, bacio je poglede prolazeći na pet – šest koraka od njih.   

            Ljermo je pričekao da odmaknu.

– Što? Jeste ili niste?

– Pa, kada nas tako pitate, sve mi se čini da smo to postali – reče Miran.

– Čitao sam da istražujete tko je ubio Lina. Ja sam na vašoj strani. U najmanju se ruku bavite nečim korisnim u ove zimske dane kada na ulici nema ni psa.

– Ali, ima mačke! – reče Džafer.

– A, da, da; mačke ima! – reče Ljermo svjestan da su kao i on opazili mačku koja je iz nekog razloga sjedila na stražnjim nogama ispred zatvorene pekare. 

– A vi bi nam se pridružili? – upita Miran.

            Ljermo nije rekao ni da, ni ne, samo je načinio jedan korak s noge na nogu zamišljeno gledajući u tlo. A onda je, gledajući u maglu na moru, ispod brkova izgovorio: – Ja bih vas unajmio.

            Htjedoše se opet nasmijati, ali ne, ovo je zvučalo ozbiljno.  Trebali su objašnjenje.

            Ljermo napravi još jedan korak, pa se okrene tako da bude jednako udaljen od obojice. Ruke je ponovo metnuo u džepove jakne. 

– Bit ću otvoren jer drugačije ne ide. Uostalom, vi znate ono što cijelo mjesto zna: ja sam s Lorenom.

            Sada su i oni metnuli ruke u džepove jakni.

– A vi znate da je to vrag od žene. Love joj nikad dosta! Razumijete?

            Naravno da su razumjeli.

– E! I sad, što bi ja volio znat’? Volio znati s kim spavam! – rekao je ozbiljno i zabrinuto.

– Želite da otkrijemo otkud je došla? – upita Džafer.

– Ma, ne, objasnila je ona meni to! Ja želim da je tajno pratite. 

– Da je uhodimo? – upita Miran.

            Ljermo pričeka trenutak-dva, pa teška srce reče: – Pa, ako ste to što kažu da jeste …

            I prije nego jedan od njih uspio nešto reći: – Ja ću vam to platiti!

            Lova! Kad novac govori, odnosi se bitno mijenjaju, to nikome nije trebalo objašnjavati.

            I opet Ljermo progovori prije nekoga od njih:- Gledajte, nije to samo onako kao u američkim filmovima, ja zapravo tražim od vas pomoć kao od mladih i pametnih ljudi; diskretno, tako da nitko o tome ništa ne sazna. Na kraju krajeva, možda i ja vama pomognem jednoga dana, je’l? A za trud – pa mogu platit’ večeru, zar ne?

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *