Ukleti kanjon, drugi dio

Drugo poglavlje.

Nisu još dugo jahali, morali su sići s iscrpljenih konja da bi im dali oduška. A i sami su bili icrpljeni, hodali su s noge na nogu vodeći životinje za uzde. Braxton se nehotice osvrtao kad god bi mu se učinilo da nešto čuje iza sebe jer Kirby ih je ganjao stotinama milja i ne bi bilo ništa čudno da je prešao rijeku kada su oni odmakli. Ali, sve je uvijek bilo mirno iza njih. Ta valjda su i oni bili umorni nakon svega, a i nije im se prelazilo u zemlju s drugim vlastima.

– Ako sam nešto naučio nakon ovoga, onda je to da se konjokradicama ne smije krasti konje. To oni smiju činiti drugima, ali da drugi to njima učini, to nikako! – progovori Nathan razbivši tako muk u koji su bili zapali.  

– Pustolovinu su htio, pustolovinu si, bogme, i dobio! – odgovori mu Braxton.

            Nathan se oduševio kada mu je u saloonu u Stonevillu predložio da konjokradicama koje su s njegovog ranča ukrali krdo konja te iste konje ukradu da bi ih onda prodali. Jer konji su prodaji, uostalom, bili namijenjeni,.

– To onda znači da su vam zapravo besplatno hranili konje i dotjerali ih bliže pruzi! – rekao Nathan.

– Hvala im za to! I to uopće nije nikakva krađa, samo ponovo preuzimam ono što je naše – dodao je on.

            Nije Nathanu, momku širokog, dječačkog lica, ali odraslih plavih očiju tu zamisao izložio tek tako, učinio je to nakon trećeg viskija i nakon što mu je mu je on ispričao pet – šest svojih dogodovština iz vremena dok je jahao s Teksaškim rendžerima. Pripovijedao je to ne samo glasom, nego i rukama, a kad bi se uživio, premeštao bi po šanku svoj sivi stetson bez vidljivog razloga.

            A ispripovijedio mu je dodatno i onu kako su oni lovili konjokradice. Braxton priču nije slušao i jedva je dočekao prvu stanku da razgovor vrati na stari smjer. Bio je napet, ovaj ovdje bio je lik kakvoga je danima tražio: rendžerima pristupio s osamnaest, ostao pet godina, pa neko vrijeme radio kao oružana pratnja poštanskoj kočiji, ali napustio to jer mu želi neki uzbudljiviji posao.

– I što kažeš? Idemo? – upitao je iznijevši mu prijedlog.

– Idemo, itekako idemo!- odgovri Nathan lupivši pešću po šanku.

            Plan je bio je da odjašu do ranča na kojemu konjokradica Kirby drži konje, otmu ih i dotjeraju do željezničke pruge u Thompsonu gdje će ih prodati. Nathan će nakon obavljenog posla dobiti stotinu dolara.

– Zašto taj Kirby nije sam dotjerao konje do pruge i prodao ih umjesto što ih čuva na svom ranču?  -pitao je.

– Zato što svi razmišljaju kao ti: kada netko ukrade konje nastojat će ih se što prije riješiti, a mi ćemo ga samo dočekati i zgrabiti. On je lukav, čeka da se stvari slegnu. Svi znaju da je on taj koji se “posluži” stokom okolnih rančera, ali nitko mu ništa ne može jer ne da prići svom ranču. A svatko ima važnijeg posla od stražarenja nad njim.

            Dojahali su do ranča, skriveni u grmlju na uzvisini dočekali noć, pa u njeno gluho doba pošli u akciju. Polovica Mjeseca svijetlila je točno kako im je trebalo: radije manje nego više. A ranč je uskoro obasjala vatra – potpalili su štagalj sa sijenom. Svi koji se probude trčat će gasiti vatru, a konji u oboru na sigurnoj udajenosti neće im biti ni na kraj pameti. Tako je i bilo: dok su žitelji ranča u lancu prenosili vjedra vode kojom su gasili požar, oni su izveli konje i potjerali ih u noć. Kad su oni shvatilišto se dogodilo, već su bili daleko.

            Dobro bi im bio došao još netko da im pomogne u gonjenju krda, sami su su namučili i nagutali prašine, ali dočepali su se pruge.  Sada je preostalo samo pratiti prugu na zapad da bi se došlo do grada. 

            I dok su čekali da se konji, probližno pola s jedne strane pruge, pola s druge, napasu trave, Braxtonu opazi da netko jaše prema njima. U prvi mah se poradovao jer je to bio znak do grada nema još mnogo, ali onda je osjetio ubod sumnje. Bilo je puno jahača, cijela gomila i jahali su prilično brzo dižući oblak prašine iza sebe. 

– Vidi, dolazi nam društvo – rekao je Nathan.

– Da – odgovorio je nadajući se da se ne radi o onome o čemu misli da se radi.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *