Ispovijed

Dana 23. srpnja 2004. godine Petar je kročio u stan i upalio svjetlo, izuo se, ušao u papuče i u njima otišao u svoju sobu.

Ekran, “tower”, tipkovnica i miš čekali su ga na stolu. Mrzio ih je u ovom trenutku! Kao i mobitel na kojemu njene poruke ni za lijek i kojega pokretom na granici grubosti baci do gumenog  podmetača s mišem. Potom dohvati  telefon s ormarića i spusti ga na stol u isti tren kad i stražnjicu u stolac. Sjeo je ukoso, kao da bi svakog časa mogao pobjeći.

Nije sebi dopustio oklijevanje: podigao je slušalicu i počeo tipkati njene brojeve – prsti su mu se kočili kao da je minus četrdeset …

Kod treće zvonjave pomisli da je sve uzalud i već je osjećao olakšanje jer, eto, “pokušao-je-ali”, kad se veze uspostavi i on začuje njen glas:”Molim?”

“Ja sam” reče neutralnim tonom.

            Ništa nije na to rekla.

            Osjećao je njenu zatečenost, ali i umirujući izostanak namjere da spusti slušalicu. Zato je upita:”Kako si?”

“Dobro, kako si ti?”

Fraza, ali rado ju je čula.

“Dobro. Što radiš?”

“Gledam televiziju.”

“Znači, smetam?”

“Pa … Nešto si htio?”

“Da, nešto sam ti htio reći!”

“Što?”

“Da mi je žao!”

Opet fraza-štaka, ali postoji li nešto bolje?!

Ona odšuti par sekundi pa reče:“I što bih ja sada trebala reći?”

“Da je i tebi žao!”

Je li to bila molba ili zapovijed?!

Ona odšuti još malo. U tom je vremenu svaka njegova misao bila zamrla.

“Dobro, i meni je žao!”izgovori.

Izvrsno, ali zašto je ovo zvučalo kao fraza?! Kao tek fraza?!

“Pa, u redu onda,  stvar smo riješili” reče on “Vjerojatno ne želiš da ti više zadržavam …”

“Zvao si me samo da mi kažeš da ti je žao i da to isto čuješ od mene?”

“Ne!” reče brzo”Ne! Imao bih ti puno toga za ispričati. Cijeli dan šetam i razmišljam.”

“Sigurno si, po svom običaju, izmislio nešto;.nešto čega nema …”

            U ovome je bio sadržan prijekor i opipljiva korjenika stare svađe.

“Da. Zato te to vjerojatno ne zanima.”

“Pričaj!”

            Ako je itko ikad uspio u isti mah izgovoriti molbu i zapovijed, onda je to bilo sada.

“Stvarno?”

“Pričaj, pričaj …”

Dotaknuo je leđima naslon. I dalje je sjedio ukoso, ali više nije izgledao kao da bi  mogao pobjeći, dapače!

Započne pričati.            

Kako su mislili da bi moglo biti, ali znamo da nije bilo tako

Dana 23. srpnja 1954. godine Petar je ušao u stan nakon što je sluškinja otvorila vrata na njegovu zvonjavu električnim zvoncem i odmah krenuo lijevo da izuje cipele ispred ormarića s papučama. Izuo ih je s gnjevom i gađenjem jer koliko god je pazio opet je negdje nekako stao u konjski izmet. Kad bi zakon dopuštao da se ulicama grada kreću sve kočije koje u gradu postoje,  ljudi bi hodali u čizmama jer bi izmeta bilo do koljena!

            ”Želi li gospodin da mu donesem čaj?”upita djevojka gledajući ga što radi.

“Ne, hvala,”reče nazuvajući papuče “Samo očistite ove cipele.”

“Stroj za pranje cipela su odnijeli na popravak.”

“Onda ćete, nažalost, morati ručno.”

To joj nije bilo drago čuti, ali ona pokorno spusti glavu u poklon.

            Ušao je u svoju sobu i upalio električno svjetlo. Prethodno je zastao ispred ogledala u hodniku i pogladio svoje zaliske i brkove. Taj mu je čin ušao u naviku, gotovo je bio ovisan o tome.

            U kutu sobe je stajao videofon. Žustro je sjeo pred njega, malo ukoso, kao da ga stolac žulja, pa je onda lijevom rukom dohvatio slušalicu i pritsinuo je na uho, a kažiprstom desne je na stalku s lijevkom mikrofona na vrhu  počeo okretati brojčanik.

            Zvonilo je. Zato se uspravio pred malom drvenom kutijom ispred okruglog zaslona kojeg su svi zvali “ogledalo” premda su jezikoslovci naturali riječ “ugledalo”. Možda se malo previše ukočio, kao da je progutao metlu, ali bolje komičan nego loš dojam.

            Veza se uspostavi i on začu njezin glas:”Halo?” Zaslon se zamutio da bi se već idućeg trena na njemu pojavio njezin lik. Stajala je pred ugledalom, to jest ispred kamere pod njim u svojoj zelenoj haljini besprijekorno utegnuta u struku, kose krupnih kovrča zadignute na glavu te s diskretno sjajnim medaljonom između čipkasto obrubljenog ovratnika snježno bijele košulje. I naravno, pridržavala je slušalicu na uhu.

            Trebalo je sada nešto reći, ali nije znao što. Na licu joj se jasno očitavalo neraspoloženje i on se poboja da će biti pogrešno što god joj bude rekao te da će time to neraspoloženje samo pojačati. Dovraga, smrknut je zbog te misli, a ona ga takvog vidi i taj je prizor zasigurno ne oraspoložuje!

“Htio si nešto?” upita ona glasom kojeg kao da je iz kamena istisnula.

“Da … Razgovarati.”

“O čemu?”

“Ne znam … Je li ti barem malo drago što sam se javio?”

            Zastala je načas ne znajući što da kaže. Napokon istisne:”Ne bih htjela lagati …”

Stvar je gubila tlo pod nogama, ako ga je ikad i imala i on naginjući se naprijed, prema ugledalu zdvojno vikne: “Žao mi je!”

            I vidje je kako gledajući negdje iznad, a to je značilo u njega u ugledalu, navlači jedan blijedi, sažaljivi poluosmijeh dok traljavo niječe glavom kao da želi reći: “Nije, vidim ti u očima, ti želiš da ja kažem da je meni žao!”

“Oprosti!” zazvučalo je kao da je glasno šapnula i već se sljedećeg trena ugledalo zamuti.

Kako mislimo da bi moglo biti

Dana 23. srpnja 2054. Petar je ušao u stan,  rekao:”Svjetla!” i svjetlo se upalilo. U kući je bilo ugodno svježe dok su ulice još pamtile danjih pedeset stupnjeva Celzijusovih. Bio je mlad, odrastao je s globalnim zatopljenjem i to mu nije toliko smetalo kao njegovim roditeljima koji su bili rođeni za neku svježiju klimu. Izuo je cipele, navukao papuče i još jednom zazvao svjetlo ušavši u svoju sobu.

            Osjetivši njegov miris kompjutor se upali i progovri senzualnim, blago  promuklim djevojačkim glasom: “Zdravo,  Petre, želiš li ….”, ali on drekne na njega: “Šuti!” i stroj se u isti čas ugasi.

“Čekaj, vrati se!” predomisli se i kompjutor  se opet upali: “Da, Petre, što želiš?”

“Spoji me s njom!” reče mu, a onda više za sebe doda: “Treba to jednom učiniti.”

“Odmah ću to učiniti” reče kompjutor koji je dobro znao tko je ta “ona”.

            Dok je stroj uspostavljao vezu on stane na sredinu sobe tako da ga skeneri smješteni u kutovima stropa mogu lijepo uhvatiti. Veza se uspostavi, holoemiter sa zida nasuprot njemu zazuji i pred njim se ukaže njena holografska projekcija: djevojka obrijane glave s nizom metalnih prstenova oko vrata i dva velika na ušima, odjevena u crvenu haljinu koja besprijekorno prati linije njenog mladog tijela bez viška masnih naslaga. Bradavice na dojkama jasno su joj se isticale, nije bila od onih žena koje su metale umjetne da izgledaju privlačnije. Istina,  i ona je sada izgledala privlačnija nego u stvarnosti – holograf je boje pročišćavao, pa je i njena put izgledala besprijekorno čista i erotična.  

“Makni se korak u lijevo, stojiš mi do koljena u fotelji!” bilo je prvo što je rekla.

On učini korak i pol u lijevo: “Dobro?”

“Da, dobro je.” zvučalo je nevoljko to odobravanje, a pogledavši je u lice shvatio je i zašto: koliko god je bila privlačna, toliko je bila i srdita! I što joj je mogao reći takvoj ? A htio joj je silno toga reći! Zato je samo zurio u njene oči nadajući se da će ona iz pogleda to shvatiti, ali nije. Postane mu  nesnosno, pa podigne ruke u laktovima s dlanovima prema gore i onda  ih pusti  da mu nemoćno klonu uz tijelo.

“Imaš lijepu tetovažu na čelu”reče ona ravnodušno, tek toliko da nešto kaže.

“Hvala, hvala! To je sve što mi možeš reći?”

“A što bi ti htio?” pitanje je imalo uzlazni ton, neizgovoreni nastavak se predmnijevao: “Da mi je žao?!”

Zavrtio je glavom gledajući u stranu. Zapravo je stajao ukoso prema njoj držeći pogled dolje,  poput psa koji u suretu s drugim nepoznatim psom tiho reži jer se boji obračuna, a sve ga nekako vuče u to.

“Ne, ne , ne  … isključi, isključi!”zapovijedi on i nje iščezne iz njegove sobe. 

Kao bi mogli misliti da bi moglo biti ako bude ovako kako misilimo da bi moglo biti

Dana 23. srpnja 2104. godine Petar je ušao u stan i svjetlo se počelo polako paliti, potpuno u skladu s isključivanjem infracrvenih nanoreceptora u njegovim očima i prelaženjem na normalni spektar. Izuje desnu cipelu i htjedne nogu gurnuti u papuču kad osjeti da ga nešto golica po vratu, pa posegne rukom tamo: za ovratnikom, ispod kose svezane u rep što mu je dopirao do pola leđa pronađe list nekog drveta. Staza kroz šipražje do njegove kuće zaista je obrasla i morat će od Ministarstva okoliša zatražiti dozvolu za krčenje. Što prije, to bolje jer uvijek otežu makar se proizvodnja kisika na planetu odavno stabilizirala, a kroz ozonsku bi rupu jedva prst prošao.

            Obukavši papuče  krene u sobu kad se na vratima dnevnog boravka pojavi klon – isti on, momak u bijeloj pamučnoj haljini što je sezala do tla i bila u pojasu pritegnuta konopcem. Taj je njegov dvojnik bio malčice sanjiv jer ga je čekao spavajući i sada se pojavio za slučaj da mu on neurotrasferom poželi prenijeti svoje doživljaje zbog održavanja psihičke dvonosti, ali njemu se to sada nije činilo. Zato samo i ne pogledavši ga i ode u sobu.

Upale se prigušena svjetla. Ne zbog prozora koji su bili zatmnjeni prema vani tako da ni foton umjetnog svjetla nije mogao onečistiti okoliš, već zbog svjetla prekrasnog polumjeseca i miljuna zvijezda što je dopiralo izvana u sobu. Prosipali su svoje srebro nad šumom u kojoj se tek pažljivim promatranjem mogla nazrijeti koja zgrade. Usred ljeta, a kao da je proljeće – svježe, hladnjikavo …

            I osjeti se usamljen, osjeti se sam na svijetu!   

            Odlučno ode do vratra cilindra koja se otvore pred njih i on stane u njega.

“Sastanak s 219-34-A7 “ reče i u mislima doda: “Ako bude htjela.”

            Pred njim se upali crveno svjetlo što je značilo da je pristala i da je krenuo. Antigravitacijskim pogonom cilindar se najprije kretao sporednim koridorima, a kad se spojio na  glavni gradski koridor, vinuo u svemir u nizu  s tisućama drugih, većih, manjih, pojedinačnih, grupnih, osobnih, komercijalnih i još tko zna kakvih letećih objekata; gore,  u vis gdje su miljuni isto takvih vrvjeli orbitom stalno pristajaći i otpuštajući se sa susretnih satelita. Crveno svjetlo bude zamijenjeno zelenim – pristao je.

Vrata se otvore i on ugleda nju s druge strane na isto tako otvorenim vratima. Duge, potpuno raspuštene kovrčave kose, došla je u jednostavnoj sivoj haljini od jute koja je posve skrivala njeno tijelo.

“Što su nam dali?” upitao se u sebi kročeći u sastajalište. Pogleda kroz prozor lijevo i ugleda obalu zapadne Afrike, a pogledavši desno golem Mjesec po kojemu se jasno razaznaju planinski lanci i krateri. Tako visoko?! To ti je ta jeftinija večernja veza, najradije bi te na Mars izbacili!

            A onda pogleda nju: izgledala je kao da se teškom mukom nosi sa zuboboljom.

“Zašto si me zvao?” upitala je ne mijenjanjući izraz lica.

“Htio sam s tobom razgovarati.”

“Mislila sam da smo si sve rekli?”

On se tada pomnije zagleda u njezine oči …

Koga ona to vara?! Poslala je svog klona!

Zanemarivala je svoju dvojnicu, odavno joj nije neurotrasferom prenosila doživljaje u mozak, a sada joj  je odjednom natrpala previše,  ona nije uspio sve obraditi i i zato joj se u očima ogleda njihova posljednja svađa. Zapravo, ta i zbrka cijelog niza prethodnih!

“Da, mislim da je sve rečeno!” reče klonu i ode natrag u cilndar.

            Vratio se u sobu, izašao iz nje, obukao cipele i uskoro se opet s uključenim infracrvenim nanoreceptorima našao na stazi s koje je trebalo rukama odmicati mlade, ove godine izrasle grane. Izbivši na ulicu ugleda antigravitacijsko vozilo gdje vrlo polaku uzlijeće. Činilo je to tako da ne uznemiri šišmiše koji su zrakom lovili mušice. Veliki gradski autobus lebdeći u visini njegove glave dođe mu s leđa vozeći iz istog razloga vrlo sporo, jedva brzinom ubrzanog ljudskog hoda. Prije desetak godina uklonili su i posljednje ulične holoemitere jer je otkriveno da njihova frekvencija tjera sitnog kukca  kornjaša, vrlo važnu kariku u prehrambenom lancu.  Govorkalo se da će u Svjetskoj vladi biti pokrenuta rasprava o tome jesu li ljudska prava ugrožena na račun flore i faune, ali bilo je malo izgleda za to jer je očuvanje neizumrlih vrsta bilo svetinja svima utuvljenja u glavu još u dječjem vrtiću. Šetača je na ulici bilo malo, u oko mu upadne tek jedan  muški par koji s edržao za ruke i starija gospođa koja šeta sa svinjom na uzici.

            Tumarao je tako gradom gledajući napise sa strelicama koje su kazivale da je primjerice lijevo trgovina ili banka, a desno kafe bar ili javni cilindar. Ugledavši napis “Crkva” sa strelicom lijevo, zastane na tren, pa pođe u tom smjeru kroz perivoj magnolija.  Dođe do vrata i ona se bešumno otvore. Uđe u predvorje u kojemu pričeka da mu se vid ponovo prilagodi normalnom spektaru, pa onda pritskom na gumb otvori unutarnja vrata. Ugleda samo nizove klupa, povrh njih dugačak , ravan oltar i križ nad njim.

Ipak je nekoga bilo: začuvši šum desno okrene glavu u tom pravcu i ugleda ženu u crnoj svilenoj haljini gdje izlazi iz ispovijedaonice. Hodala je ubrzano, pogleda pomno usmjerena  naprijed, kao da u rukama ima lonac do vrha pun vruće juhe, pa sada mora otići kući pojesti dok se ne ohladi, a putem ne smije ni kapi proliti. Prošla je pored njega, a da ga nije ni primijetila.

            On uđe u ispovijedaonicu i klekne. Kroz gustu drvenu rešetku spazi svećenikove pokrete.

“Oče, čini mi  se da sam pogriješio. Mogu li vas …?”

“Da, sine, zato smo ovdje”reče blago nepoznati, stariji muški glas.

“Ali, radi se o moj svađi s djevojkom!”

“Samo ti pričaj, sine, ne ustručavaj se, Bog ima razumijevanja za sve i svakoga” rekao je još blaže taj čovjek kojega nikad vidio nije i njemu tada bljesne misao:”O, da je bar ona s druge strane, da bar s njom mogu ovako naslijepo razgovarati! Kad bi barem još postojali oni prastari telefoni …” 

Kako je bilo

I tu je završio s pričom.

Šutio je i čekao njenu reakciju.

Čuo je kako je puhula u slušalicu – smjala se.

“Ja ti tu ništa ne razumijem! Osim da je priča tužna; sve tri, Što je pjesnik htio reći?” pitala je.

“To je antiutopija. Onako kako zamišljamo da bi moglo biti najvjerojatnije neće biti, a ako se tehnologija i razvije u tom pravcu, ništa ne jamči da će nas učiniti sretnijima.”

“ I što onda?”

“Komecijalna videofonija je moguća već tridesetak godina, a tko je koristi? Ljudima je ljepše razgovarati ovako naslijepo. Samo se naslijepo možeš ispovijediti.

“O,  ti se to meni ispovijedaš?!”

“Želim ti skrenuti pozornost da katkada nismo svijesni onoga što imamo i da nam ne treba više od toga.”

Šutjela je neko vrijeme,a onda upitala: “Znaš li da smo mi sada u cyber prostoru?” 

“Je li?”

“Da, kad dvoje razgovara telefonom oni to čineu cyber prostoru!”

“Pričaj mi o tome!”   

I sada ona počne priču …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *