Riječ – dvije o narančama


Pitam se jesam li ikada pojeo pravu naranču, onakvu kakva bi trebala biti? Mislim da jesam jednom i da je to bila ona crvena ili „krvava“ naranča. Naima, ta se naranča ogulila bez poteškoća i s lakoćom cijepala na režnjeve, kao što to bude kad jedemo mandarinu.

A u pravilu guljenje naranče je skidanje većeg ili manjeg dijela kore koja se opire i ispod sebe ostavlja bijelu pokožicu, koja je jednako tako svojeglava, ali ju je još teže odlijepiti nožem ili noktom, a režnjevi se čvrsto drže, tvrdi su, pucaju i sok prska iz njih, pa se čovjek mora nagnuti naprijed da ne zaprlja odijelo ili cipele i kada sve to pojede više kao neka životinja nego čovjek nužno mu je oprati ruke koje se počinju lijepiti od sasušena soka.

Daleko je to od kruške ili jabuke, koju jednostavno uzmeš i zagrizeš, jedeš i na kraju baciš nejestivu sredinu. Isto vrijedi za trešnje, borovnice, jagode. Čisti užitak! Mango, papaju i slično treba guliti nožem, ali jednom kada s ih ogulio, jedeš bezbrižno. Za guljenje banane ne treba nam nož, a konzumacija je krajnje brza i jednostavna. Banana je voće koje dolazi u svojoj vlastitoj, prirodnoj ambalaži! 

Ukratko, ne postoji voće koje zahtijeva toliko truda da bi bilo pojedeno koliko naranča i ostali citrusi il agrumi; limun, citron, grejp, pomelo i limeta. Izuzetak je kumkvat, koji se se jede s korom jer je tanka, a plod je veličine veće bobe i sav stane u usta, ali i kod njega ostane žilava sredina ako je prezreo.  Je li onda i naranča prvenstveno namijenjena cijeđenju, pa je jedenje nje samo pogrešna upotreba koju smo prihvatili zdravo za gotovo?

Može se naći niz metoda guljenja naranče, ali uvijek je to mekana naranča tanke kore, a i tada ne ide bez gnječenja i ispuštanja soka, o bijeloj pokožici da i ne govorimo. Jedan od metoda je rascijepiti je na režnjeve, pa nožem odvojiti  „meso“ od kore tako da  na kori ostane „ono bijelo“ što, barem meni, smeta na jeziku i pri gutanju se zaplete poput neke vlažne čipke.

A kada u potpunosti odvojimo onaj jestivi dio, tko kaže da  „meso“ neće biti tvrdo, puno celulita i da je ugodnije ispljunut ga nego progutati ga? Doista, sok je jedino što nam od naranče treba, a jedemo je valjda jer je to jednostavnije nego izbacivati iz usta sažvakani dio.  Moguće je da je i da citruse jedemo (jesti se može i limun) zato jer je njihov sok od davnina poznat kao lijek, pa želimo u sebe unijeti što više te blagotvorne tekućine.     

Mandarina koju volim jesti je sorta unšiu ili sacuma iz Japana. Zazirem od klementina jer se znatno teže gule, a one sorte havana k tome su i pune koštica koje smetaju po jeziku. Izgleda da su Japanci, uvijek posebni, uspjeli uzgojiti citrus koji se lako guli, ugodan je na jeziku i nema koštica.

A za onu crvenu naranča koju sam nesmetano pojeo (imao sam sreću da naiđem na potpuno crvenu tj. zrelu) kažu da je križanac mandarine i grejpa.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *