Mrtva sezona, dvadeset i treći dio

– Kupujemo? – zapjevušila je očekujući puno od tog pitanja.

– Ma, samo razgledavam! Nemam ja love za ovako fine stvari.

            Razumjela je ironiju.

– Ti se ljutiš na mene?

– Kako sam te samo razočarao!

            Pošao je naprijed jer je htio proći pored nje, ali ona nije htjela da se to dogodi: – Zašto me izbjegavaš?- upitala je i on se zaustavio.

            Blizu nje; jasno je vidio svaku dlaku na onom umjetnom krznu.

– Danas je neki poseban dan? Međunarodni dan razgovora s nižom klasom, možda?

– To je djetinjasto!

– Nemoj mi tu pametovati nekim fensi frazama!

            Nije mogla uzvratiti jer bi otišao.

– Jesi zlopmatilo! Zato što sam onako nešto rekla u onom trenutku ne znači da to vrijedi zauvijek.

– Što, nešto se promijenilo?

            Ne, nije rekla da se promijenilo, šutjela je. 

– Onda nam je sve jasno – rekao je krenuo dalje, ali prije nego je učinio korak, ona ispali: – To je glupo od tebe; ne, ovo nije neka fensi fraza, nego je zaista glupo! Zašto mi ne bismo razgovarali, pa poznajemo se; imamo svoje živote, ali nismo jedno drugome stranci! Zašto ne bismo kavu zajedno popili?

– Pa, nemam za kavu.

            Zakolutala je očima: – Ja ću kavu platiti! Ako te to ne vrijeđa!

            Kava s Izidorom? Oni zapravo nikada nisu sjeli, popili kavu i porazgovarali.

– Evo, možemo ovdje u kafiću – dodala je.

            Sjediti u toplome i čavrljati s Izidorom dok vani lije? Može li se zamisliti ljepši trenutak u siječnju mjesecu? Ali, to bi značilo pristati da bude kako ona hoće, da je dobila što je željela i da je on zbog toga sretan premda ništa nije po njegovom.

– Zašto ne bismo prošetali? Ti zapravo želiš razgovarati sa mnom, a to je najbolje po laganoj šetnji.

– Sada?

– Da.

– Po ovom vremenu?!

– Što, bojiš se da će nas netko vidjeti i pomisliti nešto?

– Ne …

            Uživao je u pobjedi.

– Samo moram još nešto kupiti – pokazala je na košaricu koju je nosila.

– Ja sam tu sa starom, moram je odvesti kući.

– Eto …

– Što? Više nisi za šetnju?

– Jesam , jesam! Samo …

– Što samo?

– A kuda bi šetali? Po ovakvom vremenu!

            Zamislio se.

– Pa, recimo po mandraču?

            Nije joj se sviđalo, ali nije se usuđivala odbiti.

– Zaklonjeno je, nema nikoga, nitko nas neće vidjeti.

            Otrpjela je to stoički

– A mislim da će kiša uskoro posustati, ne može ovako cijeli dan – rekao je, pa zaključio raspravu: – Na madraču! Samo da staru odvezem kući i ja sam tamo. Ako te nema, odlazim! – rekao je i onda učinio ono na što se sve vrijeme spremao: otišao je kao da se ništa nije dogodilo.     

            Smiješno: kretao se između polica nastojeći da ponovo ne sretne Izidoru jer majku je, naravno trebalo čekati, ona nije ni najmanje žurila s kupovinom. Iz dosade je ipak uzeo jednu pjenu za brijanje. Kada su stali u red za kasu, Izidora je upravo dvije kase dalje polazila prema izlazu s vrećicom u ruci.

            Majka se začudila kada nije parkirao ispred zgrade, nego samo stao da ona izađe.

– Imam nekog posla na rivi.

– A da nemaš auto?

– Tako se poklopilo …

            Da, dobro je onomad procijenio kod Doma zdravlja: njen je bio volvo svijetle maslinasto zelene boje; ona je nepogrešivo birala bije koje su u sebi imale tuo neku posebnu, erotsku svjetlinu. Stajao je parkiran pored one jedine u mandraču preostale hridi snijega skoro pretvorenog u led. Ona je parkirao s druge strane njega. Izašla je iz auta kad i on. Kiša se bila ublažila, ali s otvaranjem kišobrana je ipak trebalo požuriti.

– Mogli smo sjesti u moj auto – rekla je.

– Nisam dovoljno fin za to.   

            Već je bila oguglala.

            Mandrač je u odnosu na luku do sebe bio djetinjih omjera. Dva lukobrana široka tri-četiri koraka ostavljala su između sebe prolaz koji je tjerao na razmišljanje je li ga moguće preskočiti.   Onaj kraći lukobran jedva da se takvim mogao nazvati jer se od obale pružao nekih pet -šest koraka. Lučicu je zapravo činio onaj veći koji se nakratko pružao prema pučini, pa se lomio pod tupim kutom. U tako obgrljenom moru, koje dubinom ni onižem  čovjeku ne bi prešlo preko pojasa, tijesno su se naredale barke, neke s kabinom, neke prekrivene ceradom po kojoj je kiša tupkala kao i po njihovim kišobranima. Glasnije od tog bila je njeno škropljenje po moru s obje strane lukobrana. Voda u vodu.     

            Pošao je dužim lukobranom. Ona uz njega. Svatko pod svojim kišobranom.

– Ove ploče su se tako iskrivile da bi bilo vrijeme da to poprave – reče on gledajući kuda hoda.

– Nisu se iskrivile, one su ravne kao i prije, samo su se izmjestile.

– O, kako smo pametni!

– Ako sam plavuša,  ne znači da sam glupa!

            Nasmijao joj se. Pobjeglo mu je.  Ona je osjetila da su se vrata  otvorila: – Pa, što ima novoga kod tebe?

– Ništa – odgovori je bez razmišljanja, a nakon što je malo razmislio, to je i potvrdio: – Ništa …

– Ženiš se?

– Ne! A ti? Udaješ se?

– Još ne.

– Ali, imaš dečka? 

– Imam.

            Nadao se drugačijem odgovoru.

– Dobro situiranog, naravno?

            Zagledala se preko lukobrana, u tmušu.

– Da nije možda zamjenik gradonačelnika? Pilot Boinga? Ili je europarlamentarac, pa te pozvao u Bruxelles?

            Nije reagirala.

– Dobro, dobro! Uopće me ne zanima koliko je on uspješan i kuda sve putuje!

            Napravila je korak naprijed. Nije marila hoće li je slijediti. Jest.

– Znaš, i mi smo nekada ovdje imali barku – reče joj u leđa.

– Da? – pričekala je da dođe usporedo s njom.

– Da, ali bila je to stara drvena barka, koju smo naslijedili od očeva djeda. Počela je propuštati i više nije bilo pomoći. Možda da smo je malo bolje održavali …. I poslije više nikada nismo kupili novu. Isto stvar kao i s Bobijem, morali smo ga eutanazirati i poslije više nikada nismo nabavili psa. I priznajem, pustio sam suzu kada je otišao, jesam!

– Jadan ti! 

            I počne joj je pripovijedati o ljetnim dogodovštinama s broda. Teklo je s lakoćom. Kako ne bi, Izidora je ponovo, kao nekada u srednjoj školi, bila onako nujno lijepa dok je zamišljeno slušala. Ne bi to nikome priznao, ali otkako su se ponovo sreli žudio je za ovakvom prilikom: da joj pripovijeda, a ona samo sluša i sluša, kao začarana. To je bila Izidora kakvu je volio.

            Kada su stigli do prolaza, stali su na trenutak, on je baci pogled u more, pa su  okrenuli su se i pošli natrag.

            Ponovo je progovorila, ali ne o dečku, nego onako kako je znala da treba, o sebi. Saznao je štošta o njenim prijateljicama, o aranžmanima i cijenama na turističkom tržištu. Slušati i gledati je nije bilo ništa manje ugodno nego govoriti joj. 

            Odjednom on vikne: – Vidi ga!

            Pogledala je smjeru njegovog kažiprsta, ali nije potvrdila da vidi što joj pokazuje.

– Glavoč! Vidiš ga!

            Uz lukobran, između pramaca dviju barki, na dubini koljena ležala je ribarska  kašeta kojoj je nedostajao jedan ugao, sva obrasla smeđim algama. A izdužena nakupina algi trčkarala je po dnu  sad amo – sad tamo; unutar, pa oko i ispod nje. I imala je peraje. Zapravo, to je bio glavoč.

– On je sretan – rekla je.

– Da – složio se on – on je sretan.           

                 Vratili su se do automobila i produžili dalje. Prošli pored kladionice i on je, bacivši pogled i vidjevši da nikoga nema unutra, počeo o klađenju. Pojma nije imala o tome, ali živo se zanimala. Kada su se približili prolazu s druge strane već su oboje izmijenili po desetak tema. Kiša više nije bila smetalo kojega se trpi, nego dapače, oni kapci sa žica kišobrana činili su se zabavnima.

– Čujem da si postao detektiv, objavio si na Facebooku da vodiš istragu tko je ubio Lina?

– Radio ti je?

– Ne, mi smo imali Cvitćku. Vidjela sam ga na fitnessu prije nove godine.

– Na fitnessu?!

– Da, kod Zokija.

– Zokija?!

– Što je loše u tome? On je sada čovjek na mjestu. 

– Čekaj, čekaj – Miran odjednom pretvorio i istražitelja i njoj se to nije odveć svidjelo – Ispričaj mi što znaš o njemu!

            Do prolaza je preostalo nekoliko koraka i ona se okrene natrag. On ju je slijedio.

– Vidjela sam ga samo jednom. Zoki mu je objašnjavao kako se koriste sprave jer je bio novi. I drugi dečki su mu priskakali u pomoć. Neki su bili njegovi bivši učenici. To je to.

– Znači, vidjela su ga onaj dan kada je došao prvi put jer drugačije mu ne bi trebalo pokazivati čemu sprave služe.

            Slegnula je ramenima: – Vjerojatno.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *