Ornjava


Završilo je tako da su sva trojica opalila, a hici su se razlegli dolinom, brdom, preko i iza njega temeljito polako kao da se žele očešati o svako drvo i zavući se i u najmanju pukotinu svake stijene.

            A počelo je tako što se veliki, uhranjeni zec opaka izgleda iz šume išetao na ledinu i za nos povukao bijelog istranina onog visokog, mršavog lovca što je na leđima nosio smiješnu naprtnjaču nalik na vreću. Zaštektao je Istranin kao da ga je nešto ubolo u nosnicama i zatim glavom bez obzira pojurio za dvjema snažnim stražnjim zečjim nogama u daljini.

S druge se strane stvorio smeđi posavac malog , debelog lovca s nakićenim šeširom, pa je i on zaštektao i zastrugao nogama po tlu dajući se za lovinom, a nedugo zatim javio se čupavi bijeli bosanac gospodina lovca – odvjetnika u namjeri da ni počemu ne zaostane za njima. Taj lavež, taj cvilež,  to sumanuto kevtanje što se orilo  protkano pokojim usklikom lovca  u nastojanju da se bude razborit –  bilo je to nešto što s glazbom sigurno nije imalo veze. Čovjek bi pomislio da zec kolje pse!

A htjeli su to oni učiniti njemu: osjetiti među svojim zubima njegovo oštro sivo krzno, okusiti njegovu crnu, divlju krv i primiti u glavu njegove posljednje trzaje u kojima ima života više nego ikada. I bili su mu tik za petama, tik za velikim stražnjim šapama, nadomak trenutka kada slijedi ushit. 

Ali, to su blesani samo mislili, to da on ne zna gdje mu je glava pod ušesima i da se očajnički vrti u krug.  A lovci, još veći glupani, mislili su da im dolazi na čistinu, pred cijevi. Da, izbio je iz šipražja, zastao na čas kao da čeka da ga fotografiraju, a onda – tumb! Odskočio u šiprag desno!

Pucanj je povukao pucanj, prasak prekrio prasak, ali soli na rep! Koja bi to sačma prošla kroz splet gloga, drače i graba? Psi još manje, samo zec može, nisko uz tlo, na samo njemu znan način. I mogli su samo lajati, lajati i lajati, ludi od nemoći.

I tako, već je više mrak nego sumrak, psi se vraćaju s bolnim njuškama, a lovci – mršavi, debeli i odvjetnik stoje s rasklopljenim puškama bez volje da ih ponovo napune.Tek tu i tamo reknu koju mirnu i razumnu koja kao da zasvijetli.

A negdje im se dva zečja oka smiju.             

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *