Krvava hrid


– Ali, to su dupini! – htjedne uzviknuti guvrener Hotham, no zastane kad osjeti da mu iza leđa nešto teško i mokro s lakoćom prolijeće. Našli su se u plovi preskačućih dupina! Kraljevski inspektor Caroll je pucao! Hotham nije smio zaostati: okrenuo je konja na suprotnu stranu, naciljao sljedećeg dupina koji se vinuo u zrak i povukao obarač. Zatim drugoga i onda … ne više – inteligentne su životinje brzo shvatile da na Hridi vreba smrt. Plova peraja ubrzano se udaljila, kao i s druge strane omanja plova onih koji su uspjeli preskočiti.

Nakon pucnjave spokoj se ponovo spustio na nepregledno morsko prostranstvo i ono što ga je naglašavalo: usku, krivudavu traku crne, svjetlucave ohlađene vulkanske lave široke metar do dva na kojoj su s puškama u rukama stajala dva jahača na teškim engleskim konjima za vuču. Uzbibano more gdjegdje bi po nekom svom nahođenju traku zaobljenih stijena lagano prekrilo, a zatim opet raskrilo. I tako na jug, u nedogled. Točnije još 834 kilometra gotovo pravocrtno u smjeru sjevroistok – sjeverozapad. Iza njih prostiralo  se još 157 kilometara Hridi,a u daljini se nazirao njen najširi i najviši dio – 30 metara širok i 50 metara visok. Ovo na čemu su stajali bio je njen najniži i najuži dio i stoga dio koji najviše čudi i ushićuje.

Hotham okrene konja i dlanom obriše vlažno lice: nisu to bile samo morske kapljice – na ruci je ostao crvenkasti trag.

– Rekli ste da ste otkrili da Hrid presijeca praiskonsku stazu tuna koje je zbog toga preskaču i da ćemo njih gađati – reče  gledajući plutajuća tijela dupina u okrvavljenom moru.

– Istina je – prizna Caroll – dupini su slučajno naišli. Znate, leđne peraje mogu zavarati. Tune Hrid preskaču instinktivno, a oni su vjerojatno inteligencijom otkrili da se to može.      

– Ne znam što bi na ovo rekla društva za zaštitu životinja …

– O ovoj maloj grešci ne moraju saznati – reče Caroll pogledavši Hothama ozbiljno – Uostalom, princip je isti: more je okrvavljeno i čekamo morske pse.

– Oni su također na popisu izumirućih vrsta …- reče guverner, ali kraljevski inspektor se nije dao smesti : – Kako bilo, ovo je isuviše uzbudljiv događaj da ga ne bih priuštio Njegovom Veličanstvu Princu od Wallesa kada posjeti koloniju. Uostalom, zato sam ovdje.

– Mislite li da će UN dopustiti pripajanje Hridi Kruni?

– Imamo sva prava na to. Zar se naš tanker nije prvi nasukao? Nisu li brodovi s Novog Zelanda pri stigli u pomoć? Nismo li uspostavili stalnu postaju, a BBC snimio dokumentarac? Recite, je li istina  da je kapetan Ipswicha hrid nazvao “Bloody”?*

–  Koliko znam, on je spavao kada se brod zatresao. Naravno, pitao je što se dogodilo. Na to mu je prvi oficir odgovorio da su se nasukali na hrid. “Kakva prokleta hrid?!” uzviknuo je kapetan jer je znao  da se nalaze na dijelu mora koji je najudaljeniji na svijetu od bilo kojeg komadića kopna!

– Tako? Znate li koji je naš položaj sada?

– Mi smo na 125. meridijanu dužine i približno 51. stupnju južne geografske širine.     

– Točno! Ovo je širina koja odgovara položaju Londona na sjevernoj poluci. Idealna širina za lov! Dobra su vam ideja ovi snažni i hladnokrvni konji – ne samo da su izvrsni za kretanje ovim kamenjarom nego se k tome ne boje hitaca i riba koje preskaču. Njegovo Veličanstvo bit će oduševljeno ovim lovom!

– Njegovo bi Veličanstvo trebalo vidjeti Hrid noću, kad je utiha i pun Mjesec. Hrid tada čarobno svjetluca, kao u bajci!

– Naravno! Uostalom, vidjeli smo to na snimcima – reče Caroll i shvativši da guverenr ne dijeli njegov ushit lovom,  promijeni temu: – Među nama, Hotham, razumijete li znanstvenu teoriju o nastanku Hridi?

– Ključna riječ su tektonski pomaci. Zemljina kora je ovdje vrlo tanka i nastale su dvije pukotine kroz koje je prodrla lava. Pukotine su bile duge nekoliko tisuća kilometara, ali udaljene jedna od druge samo kilometar do dva. Lava je brizgala iz obje, sudarala se, hladila, pa opet brizgala preko ohlađene – guverner je pokazivao ispruženim šakama penjući se sve više u zrak – Išlo je to vrlo brzo, vjerojatno se zbilo za tjedan dana. Nastao je vrlo uzak podmorski planinski lanac visok oko 2.500 metara po čijem hrptu mi sada jašemo.

Caroll pogleda u more desno od sebe: stijena se ispod površine nazirala samo nekoliko metara, a zatim je počinjala crna dubina.

– Koliko je ovdje duboko? – upita.

– Nama su s obje strane provalije duboke stotinjak metara, a odmah potom slijede one koje imaju možda i tisuću.

– Fascinantno!

– Čini mi se da su gospoda stigla – reče tada Hotham i pokaže na nekoliko peraja koje su se u zavojitim putanjama približavale mrtvim dupinima. 

– Morski psi! Kako ti brzo nanjuše krv! Bože, koliko ih ima! Ali, pogledajte, Hotham, onu veliku peraju tamo! Ta je zvijer duga barem pet  metara!

– To veliki bijeli morski pas! Zovu ga i ljudožder!

– Kakav trofej! Ne pucajte na ove sićušne, čekajte da priđe blizu i otejra ih. Ovo je uzbudljivije od nekadašnjeg lova na tigrove!

– Bojim se da je i veliki bijeli na popisu ugroženih vrsta …

– Hotham, vi ste ugroženi ugroženim vrstama! – reče Caroll uzrujano i gurne novi metak velikog kalibra u svoju pušku.

Ubijeni dupini kao da su oživjeli,  more se oko njih  crveno zapjenilo. Sada su se iznad površine mogle vidjeti ne samo leđne, nego i repne peraje koje su strasno pljuskale među njima, a tu i tamo ukazali bi  se i trokutasti nosevi ispod kojih su bili nanizani redovi masnocrvenih trokutaskih zuba.  Velika bijela peraja prilazila je sve bliže, ubrzavala je poput pramaca broda koji ispred sebe gura val. Caroll se na rubu ekstaze gotovo bolno iskezio …

Tada Hotham u svojoj blizini ponovo osjeti nešto teško i mokro u zraku. Vjetrić s morskom prašinom bio je praćen Corollovim očajničkim jaukom. Nije ga  bilo u sedlu konja koji je debelim kopitima zagalopirao po hridi! Izronio je nekoliko metara dalje u moru i slijepljene kose iskašljavao sve što mu je bilo ušlo u usta.

Hotham tada osjeti “konjski” udar ispod sebe. I on i konj okretali su se  zrakom, a on se uz to i polako odvajao od sedla. Učinilo mu se da je probio led i zaronio u zaleđeno jezero. Na trenutak i da nikad neće izroniti …

Kašljao je poluslijep dok je oko njega svašta pljuskalo, najviše konj koji njišti. U ustima je imao okus mora i … krvi! Nalazio se u okrvavljenom moru punom morskih pasa! Strugnuo je nogama kroz vodu brzinom svjetskog prvaka i uzverao se na Hrid potrbuške poput tuljana! Čvrsto se uhvatio za nju da ga neki od preskačućih dupina ponovo ne odnese u more.  Pogledom potraži Carolla. I njemu se žurilo na Hrid, ali mu je preče bilo nekome prijetiti šakom. Hotham pogleda ulijevo i ugleda dupina koji stoji uspravno plivajući na repu i gleda kraljevskog inspektora. Dupinovo lice s izrazom okamenjenog cerekanja savršeno je odgovaralo stanju: inteligentna se životinja osvetila krvoločnom kraljevskom inspektoru! I to kako!

Mašući šakom Caroll je na svom jeziku uspio izgovoriti samo:- Bloody … – jer su se iza njega kao pećina rastvorile goleme bijele ralje s tri reda trokutastih zuba i on je već  sljedećeg trenutka nestao u vrucima krvavog mora. 


* “Bloody” – engleski “krvav”, ali i u smislu “proklet”

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *