Kratko razmišljanje o toleranciji


Davnih dana kupio samu antikvarijatu Voltairevu Raspravu o toleranciji. Tanka bijela knjižica, lako se i brzo čita. Prihvatio sam je kao svoj vlastiti stav o toj pojavi, tim više što nam je u srednjoj školi profesor povijesti i filzofije spominjao Voltaira i njegovu glasoviti rečenicu iz te knjige:” Nikada se neću složiti s tim što govoriš, ali uvijek ću braniti tvoje pravo da to govoriš”.

Jer ako tebi zabrane da govoriš, mogli bi i meni; tvoje pravo izražavanja svojih stavova uvjet je moga prava na to.

Čini mi se da je danas kada se govori o toleranciji iz vida izgubljen prvi dio rečenice ”Nikada se neću složiti s tim što govoriš”, a prenaglašen je drugi, “uvijek ću braniti tvoje pravo da to govoriš.” 

Uzmimo da cestom na kojoj je dozvoljena maksimalna brzina od osamdeset kilometara na sat vozite sto kilometara na sat i zaustavi vas policija. Policajac vam kaže kakav ste prekršaj naparavili i kolika je kazna, ali ovaj put vas neće vas kazniti, nego samo opomenuti. Što ćete reći? Reći ćete da vam je tolerirao prekršaj.

Ali, uzmimo sada da se radi o cesti na kojoj je ograničenje brzine postavljeno dok je bila uža i nepreglednija, da u praksi svatko krši taj propis i da bi zapravo trebalo postaviti novo ograničenje s višom brzinom te da se policajac s time slaže, pa vas nije ni zaustavio. Je li vam tolerirao prekršaj? Nije, on se slaže s vašom potrebom da vozite brže nego što piše na prometnom znaku. 

Oni koji kažu: “Gay je O.K.”, misle da su tolerantni. Nisu, oni se slažu i tolerancija im je nepotrebna; tolerancija je za oni misle da “gay nije O.K.”, ali ne žele drugima braniti da misle drugačije. Sve dok oni stava da gay nije O.K. viču i prosvjeduju protiv širenja homoseksualne kulture, ali fizički ne ugrožavaju homoseksualce i one koji ih podržavaju, tolerantni su. Oni koji podržavaju homoseksuanu kulturu i zbog toga sebe drže cvijetom tolerancije, a smatraju da onima koji se tome protive treba zatvoriti usta, netolerantni su.

Umjesto onom Voltairovom rečenicom, tolerancija bi se manje filozofski, više životno, mogla izrazit sa “živi i pusti živjeti”. Ako netko smatra da mu je život ugrožen, ima pravo oglasiti se, a onaj u koga je prst uperen može mu objasniti zašto je u krivu ili strpjeti se dok sam to ne shvati. Međusobno gloženje nema smisla jer ako smo jedni drugima “žandari”, onda nismo slobodni, nego međusobno ovisni, trošimo život na besmislene stvari umjesto da ga provodimo na vlastito i uzjamno zadovoljstvo.

Voltaire u knjizi navodi anegdotu o kineskom caru koji je u tamnicu bacio katolika i protestanta, posvađane oko vjere koje su došli širiti u njegovo carstvo.

“Držite ih u tamnici dok se ne pomire!”, kazao je car.

“Ali, oni se nikada neće pomiriti!”, kazao je jedan od njegovoh najbližih suradnika.

“Onda ih držite dok se počnu pretvarati da su se pomirili!”

I možda su ta dvojica nakon što su glumeći međusobno pomirenje izašli na slobodu shvatila da učinak te glume uopće nije loš i da zapravo ništa tu nije potrebno glumiti. 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *