Rat za izvore


Isključio sam načas svoj audiobrowser jer je status blokiranih decibela na viziru što je ujedno služio kao zaslon pokazivao nulu. Poželio sam ponovo slušati svijet kao normalan čovjek, ali sve što sam čuo bila je neka neobična, gluhozvoneća tišina, kao da sam na tom svijetu sam, a ne usred grčevite bitke za glavni grad!

No, on ubrzo se ubrzo automatski uključio kad  se u mom vidnom polju pored atmosferskih podataka,  podataka o vodu i satniji i udaljenosti najbližeg  suborca zacrvenjela kudikamo najvažnija informacija – ona o udaljenosti najbližeg neprijateljskog vojnika! Bio je tu, iza ugla zida uz koji sam bio naslonjen leđima, udaljen 11,99 metara. Čuo sam   sam škripu kamenčića pod njegovim čizmama koja se miješala sa uspavljujućim šumom vodoskoka iz bezbrojnih fontana u golemoj Predsjedničkoj palači. Mogao sam ga zamisliti: unezvjeren, zbunjen, ostavljen da sam shvati da njegova vojska gubi bitku za koju su ga na sva usta uvjeravali da je dobiva.

            Jednostavno sam iskoračio iz zaklona i potražio ga pogledom. Točnije, susreo sam se s njegovim pogledom jer je gledao pravo u mene. S uperenim prastarim AK-47!

         Osjetio sam dva snažna udarca u trup koji su me poput šahovske figure za dva poteza pomaknuli unatrag. Pucnjeve sam čuo tiho jer ih audiobrowser pročistio od decibela koji bi mogli našteti mojim bubnjićima. Bio je to uređaj za dnevnu borbu koristan kao infracrveni za noćnu, ali malčice je previše buke filtrirao tako da pucnjavu nismo slušali u onoj glasnoći koja podiže adrenalin. Ispao je ovo neki tihi i mlaki rat i mislim da će vojni znastvenici u budućnosti  još poraditi toj stvarčici.

            Prsluk od spidersteela, materijala koji čini paukovu nit, a dobiva se od kostrijeti genetski modificirane koze pokazao se kao sjajna stvar – lagan do neosjetnosti, a čvrst kao ništa slično. Suknjica što štiti moj abdominalni dio kao i  kaciga bili su od istog materijala, a vizir od neprobojnog stakla, tako mi zrna ni ovuda ne bi naudila, ali oklop za udove nam nisu dopuštali jer, kažu, to bi nam smetalo u pokretima. Da me pogodilo u ruku ili nogu, bilo bi svačega: moja bi se odora morala stisnuti da zaustavi krvarenje, aktivirala bi se ampula s morfijem protiv bolova, sanitetu bi bio upućen signal o ranjeniku i za nekih pola sata ležao bih na operacijskom stolu pod mikrokiruškom operacijom. Kakve užasne neugodnosti! Svakako ne bih mogao sljedeći vikend provesti s djevojkom kao što sam planirao, a upitno je bi li moja ruka ili noga opet funkcionirali kao nekada, ma koliko vojni kirurzi prisizali da svakoga mogu tako dobro “zakrpati” da izgleda kao nov!           

            I tako, taj me momak, možda godinu – dvije stariji od mene, pogodio me u prsa i  odgurnuo unatrag. Nisam mu dao da ispali treći ili četvrti hitac – povukao sam otponac. Nije bili prepreke ispred njega i “spreed management” senzori tj. mikrosenzori za  raspoređivanje rasipanja smješteni na vrhovima zrna izabrali su najbolje moguće mete: glavu, prsni koš i genitalije. Prvo mu je zrno napravilo rupicu pri ulasku ispod desnog oka i razvalinu na potiljku pri izlasku; zrno što se pri ispaljivanju nalazilo unutar tog prvog zrna prošlo mu je kroz trup iznoseći sa sobom dugi mlaz crvenila; treće zrno, ono što je izašlo iz drugog zrna koje je bilo u prvom otkinulo mu je genitalije! Sve u svemu, srušio se na nos kao da nikad nije bio živ! Otkucaji njegova srca više nisu mogli biti registrirani i crvena brojka neprijateljskih vojnika bila je ništica.

Kašasta krvavo-siva masa mozga dobro je kotirala, no to je već bilo viđeno, crvena lokva s komadićima iznutrice bila je posve nezanimljiva, ali ono krvavo nalik na dva golema zrna graha, to je već bilo ono što se tražilo! Zato sam prišao i zagledao se u to. Meni se od prizora pomalo okretalo u želucu, ali bio sam gotovo siguran da redatelj od svih slika koje mu se iz rata nude bira upravo ovu moju i da milijuni ljudi koji u svojim domovima prate izravan prijenos rata vide ono što i ja. Bila je to prava scena za “Reality War”.

Glupog li naziva! Rat je oduvijek bio stvaran,  a vojska je dragovoljce novačila davno prije nego što je televizija izmislila “Reality Show”, ali kome to pričati? Siguran sam da mnogi ljudi misle da su ovaj rat povele televizijske kuće i da im vojska samo pruža samo “logističku potporu”. Katkad pomislim da sam možda ipak ja u zabludi, a ne oni!                

            Začuo sam korake svojih i na viziru pročitao zeleno ispisane informacije: s lijeve strane iz smjera u kojemu su se nalazio Predsjednikov olimpijski bazen dolaze mi tri suborca. Zelenoj brojci s dvojkom na mjestu desetice brojka na mjestu jedinice je pokazivala sve manji broj: sedam, sedam zarez pet, šest …  Kad su mi se pojavili pred očima, vidio sam da su to zapravo samo dva istinska suborca, a treći je bio onaj ljigavi narednik White zadužen za promidžbeno djelovanje među nama vojnicima. Značilo je to da mu je “odozgo” dana neka posebna moć zbog koje mu se ni časnici ne usude proturječiti već ga puštaju da uzme riječ kad hoće i šutke se s njime slažu što god rekao.    

  • Uuuu, dobro si ga, reče White pogledavši izbliza moju “lovinu”.

Neko je vrijeme razgledavao izloženo, a zatim mu pogled padne na drvene vrata do kojih se spuštalo stepenište ispred kojih je mrtvac ležao. Ostaci mrtvačevih testisa ležali su  upravo pri vrhu tog stepeništa. Hitrim i u isti mah nekako podmuklo – ljigavim pokretom ruke koji je otkrivao njegovu pravu narav zapovjedi da isključimo kamere i odmah potom isključi svoju. Značilo je to da drži da se u tom podrumu nalazi nešto što gledateljstvo ne bi smjelo vidjeti. Ili barem ne odmah i onako kako ćemo mi to zateći.

– Pete , ostaješ na straži,ostali za mnom! – izda monotonu zapovijed. 

            Pazeći da čizmama ne stane na ostatke mrtvog vojnika, počne silaziti stepenicama. Ja i Johnny smo ga slijedili, Pete je ostao ogledavati se s prstom na otponcu. Sišavši, zastane pred vratima te pogleda na detektor eksploziva kakvog je na desnom zapešću nosio svaki vojnik. Uređaj nije pronalazio nikakvu vrstu eksploziva iza vrata, drugim riječima: kazivao mu je da ga ništa neće raznijeti ako ih otvori.  Mislim da ta stvarčica nije radila sa stopostonom sigurnošću; kažu sigurna je u devedeset posto slučajeva, ali ja bih rekao jedva pedeset, no White je s punim povjerenjem pritisnuo starinsku kvaku od kovana željeza.

Velika drvena vrata nisu bila zaključana i glatko su se otvorila bez škripe koju smo nesvjesno očekivali. Dočekao nas je nastavak stepeništa u mrak iz kojega je izbijala zavodljiva svježina. White pristisne sklopku na zidu od čega se posred stropa podruma što se nalazio još dva metra niže upali  niz rešetkama zaštićenih svjetiljki. Svjetlo je otkrilo prizor od kojeg nam je zastao dah: dolje, u prostoriji se nalazio niz sjajnih bačava od inoksa,  a prema kraju podruma pružale su se police iz koje su nas čepovima gledale ukoso položene boce!

– Proklet bio, vidi što je sve ovdje skupio! vikne narednik.

Sišli smo i zadivljeni prošli između bačava do polica. White razbojničkim pokretom dohvati jednu bocu i pogleda etiketu: – Vidi ovo, afrička Zambezi Spring! Boca stoji sto dolara!

            Odvrnuo je čep, podigao vizir  i nemilce pustio nekoliko dugih gutljaja niz grlo. Na njegovom sam  licu očitao osjećaj sreće, pravde, dostojanstva …. Ukratko: blaženstvo!

– Probaj! – tutnuo mi je bocu u prsa.

Uzeo sam je, prislonio na usta i učinio nekoliko gutljaja, a zatim odmaknuo i spustio glavu sačekavši da osjetim okus. Zaista, fantastičan omjer kationa i aniona! 

Johnniju nije trebalo govoriti, sam je zgrabio s police i otkrio da u ruci drži  Bajkalskaju. Pete je trebao stajati na straži, ali začuvši naše uzvike zanemario je zapovijed, strmekuo se u podrum, u pokušaju da smisli najgoru moguću psovku opsovao nešto što zapravo ništa nije značilo i brže bolje dohvatio jednu bocu s police – Colorado Run!

Da, onaj kurvin sin Predsjednik nije samo gradio goleme bazene s umjetnim slapovima i valovima, montirao fontane u gotovo svakom toaletu i bezočno prskao stotine četvornih metara svojih travnjaka kako bi uvijek bili zeleni, a sve to dok mu je narod skapavao od žeđi; ne, on je silan novac trošio i na nabavku najskupljih voda za piće na svijetu!

– Gledajte – pokazao je White na staklovinu razbijene boce na tlu – ispala im je boca dok su bježali. Pokupili su što su pokupiti stigli, zato su neka mjesta na polici prazna.

– Istina je da je bio opsjednut vodom, reče Johnny – ali od sada će piti destiliranu mokraću,  izvori su naši! Ovaj narod zaslužuje da bude gasan!*

Johnny nije bio nikakav filozof i vjerovao je u ono što su nam White i njemu slični papgajski ponavljali, a to je bila samo žešća inačica onoga što se govorilo po svim novinama, radio i televizijskim postajama i službenim web stranicama: da smo zaratili da bi narod ove zemlje bio gasan. Većina nas, pa tako i ja, unatoč svemu, a možda upravo zbog svega toga  bili smo na čisto s odgovorom na pitanje čemu sva ova silna koncentracija znanosti i tehnologije u jednome ratu: zbog kontrole nad izvorima!

– Kamo li je samo pobjegao? A bio je tu prije možda petnaest minuta! – rekao je Pete , na što se nardenik nadovezao: – Da mi padne šaka gurnuo bi mu gumeno crijevo u grlo i pušato vodu sve dok mu iz guzice ne izbije vodoskok!    

– Vidi ono, e! – uzviknuo sam istog časa i pokazao bocom u ruci u pravcu samog dna podruma. Ondje se nalazio ormarić kojega je jedno krilo bilo gotovo širom otvoreno. Prišli smo bliže: neke su boce nedostajale u svojim ležištima, ali većina ih je ostala. Posegnuo sam prvi i uzeo jednu. Na prvi pogled nismo mogli vjerovati, a onda smo psovkma najcrnje mentalne prljavštine izrazili svu svetost tog trenutka: u ruci mi je bila Jona!      

Na tržištu pojavila kao dječja voda, a zatim postala nevjerojatno tražena zbog svojih fantastičnih organoleptičkih svojstava. Zvali su je i “Mona Liza među vodama” jer nikakve analize nisu mogle otkriti u čemu se sastoji njen nadmoćno privlačan okus kao što nikakva znanstvena analiza ne može odgonetnuti Giocondin smiješak. I druge su vode imale sličan omjer kemijskih spojeva, ali Jona je uz to imala i “ono nešto”. Crpili su je nemilice, a onda je njen izvor na poluotoku Istra u Hrvatskoj iznenada presušio. Nitko nije mogao objasniti zašto. Posljednje su litre dosezale astronomske cijene. A Predsjednik je, eto, cijeli ormarić napunio Jonom!

White se trzne kao da mu je muha ušla u uho – kroz slušalicu mu je stigla zapovijed!

– Dečki, nekoliko bunkera na južnom prilazu palači još nije shvatilo da nema nikakvih izgleda. Moramo ih srediti.

– Zar nema nikoga bliže od nas tko će odrediti koordinate ? – pitao sam.

– Nema više lociranja i navođenje bombi iz aviona za manje od deset neprijateljskih vojnika na okupu – odgovori narednik – Oni gore misle da smo se razmazili. Treba to riješiti staromodno: pješice i ručno!

Krenuli smo odmah, ali smo svi prije toga strpali po jednu bocu Jone u torbice s hranom – više se nismo usudili!

            Prošli smo pored našeg mrtvaca što je ispod sebe širio sve veću lokvu krvi, a zatim i pored ostalih neprijateljskih vojnika koje smo likvidrali pri upadu u Palaču. Djelovali su poprilično neuljudno ležeći onako kojekuda i kojekako  u nehigijenskim uvjetima što su ih svojom smrću prouzročili.

Ubrzo smo se našli u zaklonu od neprijateljskog kamiona što se u borbi prevrnuo na bok ispod zida kojim je Predsjednik ogradio svoju palaču iz “vodene bajke”. Taj je gad svim sredstvima branio žednom narodu da mu ne posrče vodu iz bazena. Bio je jedan od onih koji ne samo da žele nešto imati,  već im je da bi bili zadovoljni potrebno da drugi to isto nemaju.  Prije nego što smo stigli do zaklona pretrčali smo potočić što se slijevao niz ulicu, a izvirao je u podnožju zida iz rupe što ju je načinila granata. Voda je rastrgane cijevi liptala kao da je netko vjedrom baca!  

Ispred nas se nalazilo cestovno raskrižje nasred čega je iz bunkera od naslaganih vreća pijeska  na sve strane praskala puščana paljba. Na viziru sam očitao da su udaljeni 26,5 metara i da ih ima petero. Bit će prije da od straha nisu znali što čine nego što su to činili iz hrabrosti. Vjerojatno bi se predali kad im ponestane streljiva, ali mi nismo imali vremena za čekanje. Nije trebalo ništa govoriti, znali smo: tri granate u bunker, a zatim uskočimo i upucamo sve što se još miče.

Čekali smo da narednik izda zapovijed kad iznenada na viziru ugledasmo plavu brojku jedan u rubrici civili  s pratećom informacijom: “iza četiri” što je značilo okvirnu informaciju smjera: civil se nalzio desnoi nešto iza nas. Okrenuli smo glave da vidimo tog civila. I što smo ugledali? Dječačića u nekakvim prnjama gdje s nečim u rukama trči  preko ceste.

Ono što se potom zbilo, zbilo se  vrlo brzo!

Mali je potrčao prema onoj rupi iz koje je izbijala voda. Možda nije shvaćao opasnost, a možda mu je miris svježe vode bio tako primamljiv da ni na što drugo nije mogao misliti.  Potrčao je nimalo se ne obazirući na paljbu, vrlo sporo, vidjelo se da je iscrpljen od neishranjenosti koliko i od dehidracije, a svuda oko njega  odbijala su se  puščana zrna. Jadan, kad je zrno rasprsnulo komad asfalta tik ispred njegovih stopala na trenutak je zastao i podigao laktove, a onda nastavio dalje kao da se ništa nije dogodilo. 

– Sprašimo gadove! – vikne White i mi izvirismo iz zaklona u namjeri da iz pušak ispalimo granate u bunker. Ostali su to učinili, ali ne i ja! Mene je strahoviti udarac pogodio u glavu i ja sam se naša na leđima. Trebalo mi je sekundu dvije da shvatim što se dogodilo: metak me pogodio u čelo!

            Opipao sam kameru i uvjerio se da je s njom sve u redu. Kakav trzaj! Moglo mi je slomiti vrat!

            Tada se do mog ramena nešto dokotrlja. Pridigoh se i pogledah: plastična boca, ona koju je nosio dječačić!

            Idućeg trena potražih ga pogledom, a ono što sam našao sličilo je na zgaženu mačku ili psa na cesti: bez glave, a iz trupa se izvalila hrpa crijeva. Bilo mi je jasno što se dogodilo: pri padu sam ispustio pušku, ona je lupila o tlo,  opalila, zrna su se rasporedila …

– Snimaj to! Obavezno snimaj to! – čuo sam kao narednik White oduševljeno viče.

I što sam mogao? Ustao sam se, prišao krvavim ostacima i zagledao se u njih. Razumio sam dobro: ovo je dijete bilo ono što se zove “kolateralna šteta”, ali u režiji nitko neće mariti što je stradao od naših metaka. Uostalom, nitko od gledatelja ne bi  povjerovao da naši dobri dečki mogu prouzročiti takvo zlo, ne, krivi su njegovi što su pucali i  izazvali tragediju.

Dječačić  rastrgan, a htio je samo malo vode – bio je to snimak koji je u javnosti mogao opravdati ovaj i još dva ovakva rata! 


* Gasan – suprotno od žedan, kao npr. gladan – sit

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *