Mrtva sezona, dvadeset i drugi dio

– Ne kažem da je on glup, ali ona nije s njim zbog pameti, nego zato jer treba nakoga da je financira.

– A ni on nije s njom zbog njene pameti. Možda je on likvidirao Lina – reče tada Džafer.

– Da, ona je mogla s dvojicom – trojicom istovremeno, a da ne kažem da ih je iz dosade mogla posvađati. I onda Ljermo u požaru strasti izgubi razum i izudara Lina po glavi … I baci ga u more! – iznese Miran.

– Jedna od mogućnosti! – složi se Šturmbanfirer.

– A što je s Austrijancem? Da nije on! – upita Džafer.

– Austrijanac je teško bolestan, provjerili smo – reče Šturmbanfirer.

– Zato mu je i dala nogu – reče Miran.

– Moguće. Mada ona kaže da jednostavno više nije išlo, da su se zasitili.

– A Vllasi? – tada će Džafer – Da nije Vllasi poludio za njom, pa izudarao Lina? I sada je u bijegu?

– Druga mogućnost – reče Šturmbanfirer – Samo, ona tvrdi da je Vllasi ostavio nju. I rekao bih da ne laže, još je ljuta zbog toga, vidi se na njoj. Čini se logičnim jer Vllasi je ne samo naočit, mlad muškarac, nego ima i love. Možda je pomišljala na to da se smiri s njim.

– Možda se Vllasi predomislio – reče Miran – Mislim, kolebao se bi li nastavio s njom ili ne bi. Žena je znala, pritiskala ga je, obitelj je bila u pitanju.

– Je li Teuta znala da se radi o Loreni? – upita Džafer.

            Šturmbanfirer pošuti malo, ali ipak odgovori: – Nije. Znala je da ima neku, ali ne koju. I možda je točno to da se kolebao jer ona tvrdi da joj se bio vratio i da su ponovo živjeli kao nekada.

– Pa, mogla se lako raspitati s kojom je muž vara – reče Džafer nižim tonom.

– Znači, ti misliš da je Teuta ubila supruga? – upita Miran.

– Ni to nije za odbaciti – reče Šturbanfirer.  

– A moža je Lino ubio Vllasija, pa je Lorena, u nastupu bijesa, ubila Lina – reče Džafer.

– I obojicu ih bacila u more? – u nevjerici upita Miran.

– Ne, Lino je bacio Vllasija, a ona njega.

            Šturmbanfirer se samo nasmiješi kao netko tko se dobro zabavlja.

– I uvijek postoji ono što se zove “treći čovjek” – doda Miran – Nije njoj bio problem imati četvrtog ili petog. Možda je taj ili su ti …..

– Što? – upita Džafer.

– Ubili Lina … I Vllasija! Ili barem jednoga od njih!

– Čovječe, previše gledaš filmove!

            Šturmbanfirer im se smijao kao da su djeca. Od toga su se trgnuli.

– A što je Vllasijev auto radio ispred Sakibove zlatarnice? – sine Miranu i on pogleda u policajca kao da ima pravo da mu na to odgovori.

            Nije mu odgovorio, samo je ponovo nagnuo iz čaše.

– I zlatari imaju love – nije popuštao Miran.

– Istina – reče Šturmbanfirer naposljetku – Ali, Vllasi i Sakib se uopće nisu družili.  Srdačno bi izmijenili koju riječ na albanskom, to da, ali imali su potpuno odvojene živote. A nema ni indikacija da je Lorena išta pokušavala sa Sakibom , niti da je on dvaput pogledao za njom. On je ozbiljan čovjek.

 – Znači, Vllasi je iz nepoznatog razloga ostavio auto upravo ondje. Ili zato da zamete trag.

– Možda je netko drugi ostavio njegov auto da zamete trag – tada će Džafer.

– Mogućnosti su nebrojene – reče Šturmbanfirer.  

– Čekaj, zašto se mi bavimo Vllasijem? – upita tada Miran – Hoću reći, zašto mi uopće povezujemo Linovu smrt i Vllasijev nestanak? Vllasi će se možda sutra odnekud pojaviti živ i zdrav, a Lino je možda stradao na krajnje blesav način. Što je Maniksom i onom dvojicom, s njima se potukao u “Barkasi”?

            Šturmbanfirer ponovo popije malo, pa reče: – To bi bilo najvjerojatnije objašnjenje, da im nije bilo dosta svađe i da su ponovo napali Lina. Doduše, u takvim slučajevima radi se o cipelarenju, a Lino nije imao nikavih drugih ozljeda osim tri – četiri udarca tupim predmetom po glavi.

            Tada je nastala tišina. Gledali su se bezidejno.

– I, dečki, jel’ se ženite? – upita Šturmbanfirer uzmajući čašu.

            Zamumljali su nešto neodređeno.

            Ostatak razgovora bio je o ženama, osobito strankinjama i ljetu, sve u smislu da je žene nemoguće razumjeti. O tome su nastavili i dok su se vozili natrag. Sve dok se u jednom trenutku nisu ostali bez argumenata, pa su ušutjeli.

–  Dakle, razumjeli smo se – prekine Šturmbanfire tišinu – kad nešto saznate, telefon, postaja, trebam Miljenka!

– Jasno, to je naša građanska dužnost – reče Miran, ali time ge nimalo nije impresionirao.

            Vratio ih je na mjesto na kojemu ih je ukrcao gledajući ispred sebe i čekao da izađu.

– Bog! – rekao je Miran izlazeći.

– Pozdrav! – rekao je Džafer.

               Niti ih je po gledao, niti je išta rekao, samo je ubacio u brzinu i krenuo. Ostali su sami u sumraku okovanim ledom i  hladnoćom koja grize. Nastavili su putem kojim su bili pošli dok nisu bili “oteti”.

– Bojao sam se da ćeš nešto lanuti o Nikolini i Ozrenu – reče Džafer.

            Miran se uvrijedi: – Nisam glup! Zašto bih mu to rekao? Ti misliš da je on nama rekao sve što zna? Ma, ovo je!

            Čulo se jasno “tap” kada se dlanom lupio po nadlaktici ljevice istovremeno podižući njenu nadlakticu.  

– On nas je zapravo pozvao na razgovor da vidi jesmo li mi po čemu sumnjivi.

– Jasno! Svatko je sumnjiv dok ne dokaže suprotno.

– Ja mu ne bih ništa javio ako saznamo nešto.

– Ni ja. Ako sazna da smo znali, uvijek možemo reći da smo mu namjeravli javiti.

            Nastavili su u tišini. 

Deseto poglavlje

            Prvo što je čuo kada se ujutro probudio bilo je rominjanje. Toliko o snijegu!

            Dok se onako okretao s jedne na drugu stranu ni na kraj pameti mu nije bilo da će tog   tmurnog, bljuzgavog dogoditi nešto što će mu promijeniti život.

            Sestra je došla navečer jer se snijeg otopio, pa se moglo autom. Odmah je Rufiju pokazao kamion koji mu je kupio i mališan je bio tako zadivljen da više nije bilo nikakve dvojbe da se iskupio za kašnjenje s darom. Osjetio je neko olakšanje, a gledajući maloga kako se igra, pomislio je: “Kad je on sretan, onda sam sretan i ja”.

            Razlog za munje i gromove u njegovoj nutrini tugu nije bilo to što u kladionici opet ništa nije digao, ništa se posebno nije dogodilo u “Barkasi”, niti kod Ozrena jer su odustali od odlaska k njemu zbog pasjeg vremena. Emocije su se pojavile na mjestu na kojemu je trebao krajnje ravnodušno tumarati – u trgovačkom centru.

            Majka ga je nakon ručka nagovorila da je onamo odveze očevim automobilom jer se ocu nije dalo budući je na televiziji išla emisija o kućnim popravcima, ovoga puta o zaštiti stolarije, a to nije mogao propustiti. Nije se ni njemu dalo, ali sjetio se da bi bilo dobro podsjetiti se kako se vozi auto jer se gotovo razvikao. I tako se pod teškim brisačima i hukanjem toploga zraka te s majkom na suvozačkom sjedalu dovezao na veliko parkiralište trgovačkog centra.

            Satro je prednjim kotačima tko zna koliko puta već satiranu bljuzgavicu na jednom od parkirnih mjesta. Onih trenutak – dva dok kišobran nije potpuno otvoren bilo je dovoljno da se vozaču smoči lijevi rukav. On bi do ulaza prešao brzim hodom, ali uskladio je korak s majčinim.  Kada su ušli zaključio je da su se praljudi morali ovako osjećati kada bi zimi ušli u neku pećinu i za sobom ostavili šum kiše.

            Ostavio je majku već negdje kod salate i šampinjona; pošao je naprijed vrludajući pogledom po zidu s povrćem, pa mliječnim proizvodima, nakratko se osvrnuo na one neke stvari u  škrinji za duboko zamrzavanje iza sebe, pa nastavio uz vitrinu s mesom i onda uz onu sa sirevima i suhomesnatim proizvodima do kruha. I dalje.

            Pjene za brijanje imao je još dosta, ali doći će dan kada će trebati kupiti novu, pa se zadržao i razgledavanju postrojene ponude. Isto je vrijedilo za losion poslije brijanja. Ništa nije imao na pameti, najmanje  nešto kupiti. I takav se susreo s njenim pogledom!

            Stajala je uz istu policu, ali na dijelu sa ženskom kozmetikom. A gdje bi se ona drugdje zadržavala? Izidora!

            Nije ju otprve prepoznao, a svidjela su mu se ta plava kosa. Kada ga je pogledala, već bilo kasno da odglumi da  ništa nije opazio. Nosila je kožnati kaput bež boje kojemu se na krajevima rukava i na okovratniku bijelilo umjetno krzno. Valovita plava kosa lijepo se stapala s tim. Vjerojatno joj je nježno grijalo vrat.

            Nasmiješila se u svom stilu: “drago ti je da me vidiš, jel’da?”. On se suzdržavao od osmjeha koliko je mogao.

11 thoughts on “Mrtva sezona, dvadeset i drugi dio

  1. Yes, it requires a lot of work. I was working on it for a more then a year. Maintenance takes at least ten hours per week.Find it! Good luck!

  2. Μagnifique blog! Avez-vous des recommandations suggestiοns
    pour les écrivains en herbe? Je suis espérant pour démarrer ma propre site bientôt, mais jje suis un pеu perdu sur tout.

    Souhаitez-vous recommander à partir d’une plate-forme
    libre comme WordPress ou aⅼler pour une optіon payante?
    Il y a tellement de choix optіons dee là-bas que je
    suis totaⅼement confᥙs.. Toute conseils? Vive!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *