Dobrodošao na Divlji zapad, trideset i sedmi dio

Sudac će misliti da je zadatak obavljen. Osim ako nije bio blizak sa “zubarom”, ali vjerojatno mu je platio unaprijed progledavši mu nešto kroz prste da ga više nikada ne vidi.

            Da, ali sada je imao važnijeg posla od smišljanja novog imena, trebao je naći Samuela Shermana i njegovog sina Ala. Ako se još tako zovu.        

Devetnaesto poglavlje

            Biti šerif u Dodge Cityu značilo je čuvati banke, poštu, hotele i gradsku vijećnicu – momci sa zvijezdama na prsima i puškama u rukama uglavnom su se šetali ispred njih. Oni što su u troje hodali ulicama uglavnom su bili tu da pozovu pogrebnika ili ličenika nakon neke pucnjave koja je za sobom ostavila ležeće, bilo na prašini ulice ili u nekom od saluna.

            Dok je još vodio Lorda u konjušnicu, čuo je niz hitaca negdje između zgrada.

– Bome, Duncanovi su Blaighovi su se zaista počupali kao što se govorilo da hoće – reče konjušar spremajući sedlo.

            John je smjesta opasa revolver. A i zapali cigaru. Dodamo li još i vrpčastu kravatu, bio je sličan tolikima koji su hodali gradom. Da je sam još jedan u nizu uvjerio se po prijemu na recepciji hotela u kojemu je odsjeo.

            Popodne je pošao tražiti onu dvojicu. Ušao je u prvi salun imajući na umu da ih može ugledati i prije nego leptirasta vrata iza njega prestanu mlatarati.

– Hej, plati piće! – čuo je s desne strane.

            Tip koji je to pitao bio je neobrijan i nekako pokisao, a odijelio mu se činilo broj veće. Vjerojato je svima dodijao s tim pitanjem, ali nepogrešivo je uočio novoga u gradu. Johnov odgovor bio je rajska glazba za njegove uši: – Dođi na šank!

            Ostala klijentela, kao za šankom, tako za stolovima, izgledala je pristojno, ali odmjerila ga je onim urokljivim, dodžsitijevskim pogledima.

            Pijandura, koji se predstavio kao Ben, raspričao se pred Johnom kao pred voljenim rođakom kojega godinama nije vidio. I neprestano punio čašu iz boce viskija koju je barmen metnuo pred njih. Te, Dodge City ovo te Dodge City ono, te nemoj svraćati ovamo, te nemoj onamo, a ovamo svako svrati jer inače kao da nisi ni došao.

– Reci ti meni poznaješ li Samuela Shermana Joea i njegovog sina Ala? – prekinuo je njegovo laprdanje.

            Ben se zamisli pa reče: – Ne, ali mogu se raspitati.

– Raspitaj se – reče mu John, pa ga potapša po ramenu i ostavi samoga s bocom koju je već bio platio.   

            Obišao je nekoliko saluna, a svi koji bi pitali odgovarali bi niječno. Možad je netko i znao nešto, ali nije to htio reći.

            Sljedećeg se jutra dobro naspavao, pa otišao u jednu od trgovina u glavnoj, širokoj ulici,  iznad čijeg je golemog napisa među ostalim pisalo i “cigare”. Popušio je i posljednji cigarilos, a bez njega u kutu usana više nije bio svoj.

            Unutra je mirisalo i na duhan i na kavu i na još mnogo toga.

– Naravno da imamo cigarilose, najbolje u gradu! Koje želite? – pitao je sredovječni prodavač u prugastoj košulji i bijeloj kecelji.

– Obično pušim kubanske …

– Imamo sumatranskih, barbadoskih i europskih – reče prodavač, pa ispred njega otvori niz kutija s poslaganim pakovanjima cigarilosima.

            Osjećao sa kao neznalica pred tolikim izborom. A svi su bili su privlačne već svojim nazivima i crtežima na pakovanjima.

– Odakle su ovi? – upitao je pokazavši prstom najednu kutiju i pri tom pogledao pogled na prodavača.

            On se istog časa maknuo u stranu. Što maknuo, pobjegao je!

            John se instiktom životinje sagnuo i okrenuo. Odjekne je hitac, nešto na zidu iza pulta počne sipti iz nečega razmrskanog olovom, olovom koje njemu trebalo razmrskati lubanju!

            Čovjek na vratima ponovo uperi cijev revolvera prema njemu, ali on onako skvrčenih koljna samo povuče svoj i opali. Još jednom. Oba je puta pogodio i čovjek bi izbačen kroz vrata na ulicu. Sada je sve mirisalo na barut.

            Prodavač izviri iz prostorije u koju se bio sakrio. Nije izgledao kao netko tko je prvi put doživio tako nešto.

– Uzet ću kubanske!

– Naravno!

            Plativši, izvadio je prazne čahure iz bubnja i metnuo nove. Možda mu zatrebaju tek što izađe iz radnje. Požurio je s tim jer ga je zanimalo tko ga je pokušao smaknuti. Pred vratima je u lokvi krvi koja je liptala iz njegovih prsa ležao Al Sherman!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *