Nehumani humanoidi


Moj tata kaže da to nisu ljudi. Da hodaju na dvije noge, da govore, da su vrlo inteligentni, ali da ljudi nisu. Jer da su mu ostali dužni puno novca.

Trebao je poslušati mamu. Ona je rekla da to stvorenje koje nas je posjetilo nije iz našeg vremena, da nije čak ni iz kamenog doba, nego da je iz doba dinosaura. Njoj je to bio dovoljan razlog za izbjegavanje bilo kakvog kontakta, ali tata je rekao da poslovna suradnja ne poznaje granice, da on potencijalnim poslovnim partnerima ne analizira DNA i da ovu ponudu treba objeručke prihvatiti. No, nakon par mjeseci mama je mogla likovati pitajući: – A što sam ti je rekla?!

Tata je ipak vjerovao da  se problem može riješti “ljudskim razgovorom”.

– Uostalom – rekao je- ako na lijep način ne postignem ništa, zauzet ću vrlo čvrst stav. Umijem ja to!

No, telefonom zvati to biće u mezozoiku bilo je uzaludan posao i nije bilo druge nego ga osobno potražiti. Tata je vjerovao je da bi razgledavanje dinosaura za mene bio pravi doživljaj, pa je odlučio povesti me. Mama se protivila tvrdeći da bi moglo biti opasno, ali on joj je objasnio da je riječ o pripitomljenim, radnim dinosaurima te  da je vjerojatnost da usput sretnemo nekog divljeg Tiranosaurus rexa jednaka kao i da nas na Jadranu napadne morski pas. Tako smo ja i on sjeli u naš vremenski stroj u otputovali u prošlost.

Pojavili smo se na trasi probijenoj dinosaurima, ali ni njih ni radnike koji se njima služe nismo zatekli. Samo smo u daljini na krčevini što je vodila preko brda ugledali jedno usamljeno grlo kako spokojno ruje tražeći korijene paprati i preslica. Jahač na njegovim leđima jedva se zamjećivao. Na mahovini nedaleko mene ležala je glava neke vrlo slične vrste. Tata je rekao da je najvjerojatnije uginuo i da su tijelo raznijeli lešinari. Onda sam primjetio da visoko iznad nas leti pterodaktil i upro u njega prstom. Tata je stavio dlan na čelo zasjenivši tako oči, neko ga vrijeme gledao, a onda rekao da to snimaju radove iz zraka. Primijetio sam i da iz otvora jednog vulkana u daljini kulja dim. Sve u svemu, bilo je vrlo tiho u mezozoiku i zrak je imao drugačiji miris.

Sjeli smo ponovo u naš stroj, ali ovaj put nismo mijenjali vrijeme nego samo prostor: letjeli smo nekoliko kilometra i ponovo naišli na mjesto gdje dinosauri kopaju. Ovdje ih je bilo mnoštvo: jedan dugovrati nalik na diplodoka s drugog je, niskog i plosnatog, nalik na triceratopsa, skidao crne ličinke i polagao ih iskopani rov jednu do druge. Koliko sam uspio razumjeti tatu, te će ličinke u svom dugotrjanom razvoju u kukca jesti zemlju i tako je prerađivati u plin koja ta inteligentna stvorenja koriste kao izvor energije. Nedaleko njih nalazio se debelovrati koji je svojom rožnatim zadebljanjem na čelu zgrtao kamenje režeći pri tom kao da se s nekim bori i veliki teretni koji je stajao savršeno mirno gledajući tupo daljinu, samo bi s vremena na vrijeme mljacnuo ne otvarajući usta.
Tata je parkirao nedaleko onakvog kakvog smo prije vidjeli u daljini. Stajao je nad raskponom zemljom, ali nije radio jer na njegovim leđima nije bilo jahača. Umjesto toga nekoliko tih dvonožnih bića je stajalo oko njega i nešto raspravljalo.

Jedno on njih je bilo ono koje je tata tražio jer je uzviknuo: – Evo ga!

Izašao je povevši i mene. Sva sreća da nisam ostao unutra …                         

Ugledavši tatu, ono stvorenje koje mu je dugovalo novac poskoči od radosti i potrča mu u susret raširenih ruku ili možda bolje reći prednjih udova. Srdačno se s njim rukuje, izgrli ga i upita ga zašto se ne javlja na telefon, a on ga po cijele ga dane zove. Tatu je to na trenutak zbunilo, promrmljao je nešto kao da je on taj koji stalno zove, ali mu se nitko ne javlja, no onda je odmah prešao na stvar. Nastojao je govoriti jezikom tih bića da ga bolje razumiju, ali zbog toga ja nisam ništa razumio.  Stajao sam sa strane i promatrao kako razgovor gubi na srdačnosti dok dobiva na žustrosti. Uskoro su se uključila i ostala bića potpuno držeći stranu pripadniku svoje vrste jer su se smijuljila na sve što bi tata rekao, a on sve više povisivao glas. A onda je zauzeo čvrst stav – vidjelo se kako rukom odrezao po zraku izgovorivši kratku rečenicu i nakon toga se okrenuo.

Ali, stvorenja su ga zaustavila, a onaj koji mu je dugovao započeo mu je nešto ogorčeno predbacivati.

-Ne znam zašto se ti ljutiš kad sam ja taj koji se treba ljuti jer se nisi držao dogovora – rekao mu je tata.

Tada je to biće kriknulo, lice mu je pocrvenjelo, podigao je prednje udove iznad glave i ja sam uplašio da će nasrnuti na tatu. Ali, strah od kojega mi je srce sišlo u pete tek je dolazio: stvorenje skoči na dinosaura i životinja koja je do tada mirno stajala sa strane rikne iskezivši svoje goleme zube. Spustivši glavu, tim strašnim zubalom zagrabi naš vremenski stroj. Tata se uhvatio za glavu, ali uzalud: dinosaur je stroj bacakao amo – tamo, onako kako mu je jahač svojim uzdama zapovijedao, a na kraju je nogama nekoliko puta prešao preko njega smrvivši ga u potpunosti. Kad je dužnik napokon sišao sa životinje, tata htjedne obračunati se s njim, ali ovi drugi ga zgrabe. Činilo se kako da ga hoće istući i ja briznuh u plač. Tada su se nekako svi smirili, ali ne posve.

Stigla je policija, ali kada je ona nešto mogla nekome iz mezozoika? Tata ga tužio, ali kada je sud mogao nešto nekome iz mezozoika? O tome su pisale i novine. Mislim da je naslov bio: “Vjerovniku bagerom smrskao auto”, a iznad toga manjim štampanim slovima: “Težak incident na trasi budućeg plinovoda”.  

I tako, sada tata vrišti po stanu, viče da su to inteligentne životinje, reptili, zmije i što sve ne, ali da ljudi nisu jer da kakva je to reakcija, razbjesniti se na nekoga kome si dužan? Tako ljudi ne reagiraju. Mama samo drži ruke na prsima, gleda ga i povremeno kaže: – A što sam ti ja rekla?

Mene zanima znastvena strana čitavog slučaja jer kad odrastem želim postati paleontolog. Ima knjigu i CD o mezozoiku na koju je među ostalim fotografijama i ona okamenjenih tragova dinosaura pored kojega je otisak ljudskog stopala. Znači, bili su inteligenti, uporebljavali su dinosaure kao domaće životinje, hodali su na dvije noge i u svemu bili nalik na ljude, pa su im i otisci stopala bili nalik na ljudske, ali nisu bili ljudi. Humanoidi, ali ne humani.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *