Dobrodošao na Divlji zapad, trideset i šesti dio

Ukrcao se posljednji i prošao jpored svih kupea zavirivajući u njih nekim pogledom koji bi se najbolje mogao opisati kao ogorčenje zbog nanesene nepravde. John je primijetio da nosi kožnu torbu s ravnim dnom kakvom se služe liječnici, ali nije mu izgledao ni kao liječnik, ni kao “mesar”, kako su u ratu zvali kirurge, pa je zaključio da je vjerojatno zubar. Odmah  potom nasmijao se u sebi – možda ga boli zub!

            U putovanju je svakoga zadesio trenutak kada se morao ustati i poći na tolet, u vagon ispred stočnoga. I John se ispričao suputnicima i iz tog razloga napustio kupe. Kada je otvorio vrata da bi izašao iz kabine zateko je ispred nje zubara. Bio mu je okrenut leđima i John je nehotice udario vratima o njih. Čovjek nije bio okrenut prema njima zato što se bio okrenuo prema jednom od kockara koji je dolazio.

– Oprostite! – reče John.

            Čovjek promrmlja nešto i prihvati vrata da bi ušao. Johnu se onako u prolazu učinio ljutitim i razočaranim, a i kockar je, po svemu sudeći, uočio nešto neobično u njegovom držanju.

            Za vrijeme ručka u restoran vagonu zubar je sjedio sam i zamišljeno promatrao kanzašku ravnicu kako promiče pored prozora.

            Veselo brbljanje, sada svih međusobno osim njega, prenijelo se i u kupee. Ne zadugo, probava, čisti zrak koji je strujio kroz prozor i jednolično kloparanje vagona učinili su svoje i svi su nehotice zadrijemali. 

            John se trgnuo iz drijemeža i osjetio potrebu da protegne noge. To što se ustao u kupeu nije bilo dovoljno, odluči se prošteti do platforme na kraju vagon restorana. Tu je bilo dovoljno da čovjek proregne i razmrda ruke i noge,a uz to je mogao promatrati krajolik kao s palube broda. Trava je ovdje značila samo bezlične skupine vlati koje promiču velikom brzinom, a na konju kao da si se osobno upoznavao sa svakom travkom pored koje si projahao. U takvoim mislima začuje kako se vrata iza njega otvaraju. Okrene se i ugleda zubara.  Ovaj out nedvojbeno nešto nije bilo uredu!

            Ni sam ne znajući kako okrenuo se ustranu i izbjegao ubod! Istovremeno je uhvatio ruku,pa gurnuo  napadača u trenutko kada je povačio ruku. Ali, on se gurnut okrene i tako povuče njega – tresnuo je leđima u zatvorena vrata.   

            Rošavi oslobodi ruku i odmah njome zamahne. John joj je prepriječio put ljevicom i ponovo spriječi ubod. Sada je mogao i vidjeti čime je trebao biti uboden: čelik pred njegovim očima tanjio se od drške do vrha, a oštrice mu nisu bile naoštrene – bodež, stvoren za bodenje, ne za rezanje! On zapuši ranu i nema mnogo krvi. Nije ovo nikakv zubar nego ubojica koji ga treba tiho i glatko likvidirati i izbaciti  iz vlaka. To je osvetoljubivi sudac poslao ubojicu za njiim!

            Gurao je ljevicom da mu ubojica ne zakopa bodež u srce;, desnica je bila slobodna, ali  u vlaku nije nosio revolver. Nije ni napadač. Ruke im se sudare u pokušaju da jedan drugoga udare ispod pojasa. Ali, rošavi ga koljenom udari u međunožje, on nehotice uzmakne savivši se i tako olabavi pritisak ljevicom. Ruka s nožem ponovo nakratko zamahne da ubode. On snažno, poput bika udari glavom u napadačev trbuh i oni zajedno posrnu natrag.

            Ubojica leđima udario u ogradu platforme; poboja se da će pasti preko nje. Taj je trenutka  Johnu bio dovoljan da ga bubne šakom u lice, onda i koljenom u međunožje. Dovoljno da ga ošamuti. Potom uhvati bodež s obje ruke, pa njime, bez obzira što ga on nije ispuštao iz šake,  iz sve snage sune naprijed.

            Krik je bio takav da ga je svatko u vlaku morao čuti!

            John ga jednom rukom pograbi za prsa, a drugom za nogavicu hlača, pa ga prevali preko ograde.

            Zakapuljen odijelom koje mu se u padu povuklo prema glavi, ostao je  ležati pored pruge. Umjesto njega.

            Začudo, nitko ništa nije čuo, nitko ništa nije primijetio; ostatak puta rošavi nikome nije nedostajao, a pogotovo ga se nitko nije sjetio kada su stigli u Dodge City.

            Silazeći s vlaka razmišljao je o tome da promijeni ime. Zakon traži Johna Johnstona, a on je trebao ležati pored pruge. Sljedeći će vlak možda naići na ono što su lešinari i kojoti ostavili  i o tome će se govoriti u Wichiti.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *