Mrtva sezona, dvadeseti dio

– Još jedan leš u moru?  Zvuči prejednostavno. A što je s Lorenom? Ako ne zna da ga je Ljermo koknuo, vjerojatno se i sama pita kamo je Vllasi nestao.

– Možda ga je ubio pred njom. U tom slučaju noj je u interesu da šuti. Možda mu je čak pomagala da se riješi tijela.

– Hm, mislim da prelazimo na područje fantazije.

– Hoćemo sutra do Ozrena? On bi to volio znati.

– Ja bih ipak pričekao dan – dva. Možda se netko javi na Facebook.

– Onda pričekajmo. Sutra će ionako biti dan kada je najbolje ostati kod kuće.  

Deveto poglavlje

            Naravno, nisu ostali kod kuće. Ali, nisu se ni odvezli do rive kao svakog dana, nego su se spustili pješice.  Dio njihove ulice činio je neblagi uspon, a posipavanje pijeskom, što je komunalno poduzeće učinilo preko noći, nije bilo dovoljno da spriječi klizanje. Pogotovo ne Džaferovog auta s izlizanim gumama. Miranu je poslao poruku da neće ni pokušavati autom i da dolazi pješice. I ovako se klizalo jer cipele koje su obukli nisu imale dovoljno grube potplate. Putem su pored njih prošlo nekoliko vozila s lancima za snijeg ili zimskim gumama.

                  Džafer je u kladionici digao dvjesto i tri kune i pedeset lipa i to je natjeralo smiješak na njegovo lice. Zapravo je digao sto i tri kune i pedeset lipa jer je stotinu kuna odmah uplatio. Miran nije digao ništa,  a mogao je da je River plata Identepedenteu zabila još samo jedan gol. Ovako je  odlučio biti štedljiv, pa je uplatio je samo pedeset kuna.  Za pultom je u smjeni radila Adela, simpatična plavuša svakim danom sve trudnija. Miranu prođe kroz glavu da bi morala  paziti kako hoda po ovoj poledici, pa htjedne natuknuti nešto kao “klizavo danas”, ali odustane od toga jer što se to njega tiče, zar nema tko brinuti o njenom trbuhu?  Umjesto toga upita gdje je Blender.

– Nije još došao. Možda se uplašio ove poledice.

– Da se nije negdje poskliznuo i polomio se-  reče Džafer – On bi došao i da sjekire padaju!

– Da, to je da se čovjek zabrine- rekao je Miran.

– Pa, gdje on stanuje? – upita ga Adela.

– Na početku Druge, nije on daleko – odgovori joj.

            I tek što je to rekao, Džafer izvikne: – Evo ga!

            Odnosilo se to na lik koji se ukazao kroz bijelo staklo i koji je već sljedećeg časa otvorio vrata, pa su se uvjerili da to zaista jest Blender, s onom istom kapom na glavi, ali u debljoj jakni i s iznenađujuće dobrim, pravim planinarskim gležnjačama na nogama. Činio se ogorčen zbog kašnjenja.

– Pa, gdje si ti, mislili smo da si se polomio po ovom ledu! – dočeka ga Džafer.

– Nisam ja, ali se stara poskliznula kada je išla po kruh, pa je ti vodi u ambulantu!

– Slomila nešto? – upita Miran.

– Boli je noga, morat će na slikanje –  reče gledajući prema pultu i otkopčavajući jaknu.

            Prišao je Adeli s listićem u rukama i rekao: – Ima nešto, siguran sam!

            Pričekali su da vide što će biti. Djevojka je rekla da ima dvjesto trinaest kuna.

-Yes!- podigao je pesti u vis.

            Izašli su čestitajući mu, a on se nakratko osvrnuo da im zahvali.

            Trebalo je to biti tek nekoliko sitnih, brzih koraka po hladnoći, dok ne uđu u “Mandrač”, ali kada je Miran nalegao svojom težinom na njegova vrata, ona se nisu pomakla s mjesta.  Nije mu bilo jasno zašto se ne otvaraju! Kada se odmaknuo, i zamalo sudario s Džaferom koji je dolazio iza njega, opazi bijeli papir nalijepljen s unutarnje strane stakla: “Zatvoreno zbog preuređenja”.  Od danas do kraja mjeseca.

– Pa, mogla nam je ona kokoš jučer reći da će zatvoriti! – uzvikne Džafer.

– E, jesi je našao da ti kaže! Vjerojatno ovo već danima visi ovako na staklu, ali mi to nismo primjećivali – reče Miran okrećući se da pođe natrag.

            Džafer kao da će nogom u vrata, pa se i on okrene i pođe za njim.

            Sve onako odmjerenim koracima po tankom, hrskavom snijegu i još hrskavijoj poledici posutima grumenčićima sitnog tucanika išli su prema “Barkasi”. Sve je to toga dana izgledalo novo i neobično:  bijele ponjave po paluba brodova i ceradama barki,  naizgled masno  more, riva išarana tragovima guma i  mačka, tako jarko crnih i smeđih šara, koja sumnjičavo korača tom nesvakidašnjom podlogom.

            Čak su se Matejevi brkovi činili drugačiji, a barba Rino kao da se nalaktio na neki poseban način. Sjedili su za svojim stolovima pili kavu i čitali novine. Miran osjetio ponos što  su, evo, zbog poledice ovamo došla samo ova dvojica koja stanuju tako reći iza kafića, a drugi su ostali kod kuće, ali on i Džafer, oni su se s brda spustili!

– Svaka vam čast, vas dvojica ste neuništivi! – reče im Patrik za šankom. 

– Kakvi smo mi to ljudi, padne prst snijega i više nitko ne izlazi iz kuće – reče Džafer.

– Mene ovo veseli. Kad si posljednji put išao po poledici u “Barkasu” na kavu?- postavi Miran retoričko pitanje.

– Mirane! – dovikne barba Rino nagnut nad novine – Ti voliš one pitalice u novinama, riješi ovu ako možeš!

            Nije ni pomislio da odbije izazov. Uostalom, to je barba Rino naišao na ono što bi on ionako rješavao kada bi se dočepao novina.   

– Može, pucajte!

            Barba Rino je čitao, a zajedno s Miranom pozorno su slušali Džafer i Patrik, prvi na šank nagnut leđima, a drugi trbuhom. Radilo se o dva čovjeka koji trebaju prijeći rijeku, ali na raspolaganju im je čamac u koji stane samo jedna osoba. U blizini nema mosta, rijeka je puna virova i ne da se preplivati, a ne postoji ni neko uže ili nešto slično. Oni ipak obojica prijeđu rijeku. Kako su to izveli?

            Sva trojica utonu u svoje misli; barba Rino se smijuljio.

– Ništa mi ne pada na pamet – reče Patrik i makne se od šanka.

– Pa, jedan je mogao sjesti i na pramac – reče Džafer.

– Da, ali to nije rješenje – odvrati Miran.

– Nije, nije! – potvrdi Rino sveudilj se smijuljeći.

– Pa, recimo da je jedan prešao rijeku, odvukao čamac uzvodno, pa ga gurnuo prema sredini rijeke, struja ga je prenijela na drugu stranu, a drugi ga je čovjek dočekao nizvodno – reče Miran.

– A tko ti kaže da ga struje i virovi neće vratiti natrag? Pa, ako ga i prenese na drugu stranu, koliko će mu trebati da nizvodno dotakne obalu? – okomio se Džafer na njegovo rješenje.

– Jebiga! – reče Miran, zamisli se još malo, pa doslovno digne ruke i reče: – Odustajem! O čemu se radi?

            Barba Rino, sve onako smijuljeći se, pričeka još malo, pa reče: – Stajali su na suprotnim obalama.

            Miran se uhvati za čelo, Džafer se nasmije cinično, a Patrik prokomentira: – ‘Bem ti, kako jednostavno!

            Matej je sve samo gledao spreman da se svakog časa ponovo zagleda u novine.

            Miran je preostale zadatke, kada su mu novine dospjele u ruke, uspio riješiti i to ga je donekle utješilo. Šahovski problem, dakako, nije riješio, ali te si je neuspjehe i dalje opraštao.

            Prije nego su izašli, pogledali su sa svima ostalima vremensku prognozu na televiziji. Patrik je stišao glazbu i pustio glas meteorologa. Zatopljenje, posvuda oblačići s kosim crticama ispod sebe.

– Bilo je odmah jasno da ovo ne može potrajati – rekao je Miran ono što su svi mislili. 

            Pošli su rivom put svojih domova, kada iza sebe začuju zvuk motora. Nagonski su stali u stranu na gotovo nedirnuti snijeg i okrenuli se prema vozilu premda su i bez toga mogli biti sigurni da  će proći mimo njih. Bila je to tamnoplava, gotovo crna škoda. Išla je polako, sve polakše i nije prošla pored njih, nego se zaustavila usporedo s njima. Staklo se na suvozačevom prozoru spusti: s vozačkog ih je mjesta gledao Šturbanfirer!

            “Moje su plave oči prodorne”, kao da je htio poručiti.

            Sekundu – dvije samo ih je tako, iskosa, gledao.

            “Preserans”, pomisli Miran. 

– Doba dan, dečki!

            Odgovorili su istim pozdravom.

– Jeste li za piće?

– Hvala, upravo smo bili u “Barkasi”, idemo kući na ručak. – odgovori Miran.

– Još jedna prije ručka neće škoditi!

            Miranu je bilo jasno. I bilo mu jasno da je Džaferu jasno i da je Šturmbanfireru jasno da im je jasno.

– Upadajte, idemo do Evice – rekao je Šturmbanfirer premještajući pogled na cestu ispred sebe. 

            Miran je bio bliži suvozačevim vratima, pa je sjeo naprijed. Džafer se smjestio na stražnjem sjedalu iza njega. Auto je mirisao na novi auto i Miran je bio siguran da negdje iza, nedaleko Džafrove glave, visi ona mirisna kartica s tim nazivom.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *