Dobrodošao na Divlji zapad, trideset i peti dio

Lagao je jer nije imao obvezu slati izvještaje. Ništa zato jer, kako netko reče, budala nema pravo na istinu. 

– Mislim da ste se malo previše družili s onim kockarima bleferima u “Zlatnom lavu”– reče sudac.

– Želite se kladiti u to da ću vas upozati s pukovnikom Horatiom Clintonom?

            Craig napravi neku grimasu kao da pred sobom imao neku propalicu koja se godinama nije okupala.

– Vidite – namjesti se bolje u stolicu – Sudac u Salini moj je poznanik, mogao bih ga nagovoriti da revidira vaše suđenje i , tko zna, možda ste u pravu.

            John se nasmiješi, pa upita: – Kako bi se to moglo dogoditi?

– Da sjednete na vlak koji dolazi sutra u devet sati i otputujete u Dodge City, nađete Samuela Shermana i njegovog sina i izručuite ih pravdi. Žive ili mrtve, svejedno. Tada bi se moglo reći da su vaše tvrdnje bila isprave i da je slučaj ad acta.

            Ovo posljednje John nije razumio, ali je shvaćao što sudac želi reći.

– Dodge City? Jeste li sigurni da je ondje?

– Poprilično. Javio mi je tamošnji sudac, otac i sin dojahali su nakon što su orobili diližansku  između Scott Coty i Ness Citya. Brzo su se uključili u bandu koja kontrilira sjeverni dio grada. Sudac i šerif se ne usuđuju dirati u osinje gnijezdo: znate, zalutali meci i slično.

– Da – reče John i u sebi pomisli: “Vjerojatno tvoj prijatelj od tog osinjeg gnijezda lijepo živi, kao i ti ovdje”.   

            Gledali su se neko vrijeme šutke. Sudac kao da je čekao da on prizna nešto što već riješeno. Da, privlačilo ga je to se osveti onom gadu koju ga je onako nasmario, a osim toga, njegova  je glava još bila ucijenjena.

– Ovako ćemo – reče sucu – Ja idem u Dodge City, a poštanska diližansa onamo vozi oslobađajuću presudu u roku od tjedan dana, neovisno od toga jssu li ona dvojica već dva metra ispod zemlje ili nisu. A imam žarku želju da onamo pospremim. Ako presuda ne stigne u ruku … Pa, imaju telegraf i u Dodge Cityu!

            Sudac napući usne, pa reče: – Pošteno!

            Nije preostalo ništa drugo nego da se ustane i izađe. Prije neogo je dohvatio kvaku, sudac dovikne za njim: – Puno uspjeha želim, gospodine Johnston!

            John mu ne odgovorio ništa jer u tim se riječima osjećao sarkazam.

            Kada je zatvorio vrata za sobom sudac Craig je sebi promrmljao u bradu: – Glupane, nećeš u Dodge City ni stići!

Osamnaesto poglavlje

            Sutra u devet sati najprije je poveo Lorda preko rampe za ukrcaj u konjiski vagon, a potom se i sam ukrcao u putnički. Lord je zadovoljno rzao, kao da se raduje promjeni. Otkako je stigao u Wichitu samo ga je dvaput izveo iz staje, tek toliko da malo potroši kopita. Odmor mu je zapravo dobro došao nakon onoliko jahanja kao i njemu; obojica su se ugojila.  

            Putnika je bilo desetak: kožar i njegov šegrt, dvije iskusne barske dame, što se vidjelo na njihovom držanju i osjetilo u njihovom parfemu, fograf s istoka koji je prtljao s nogarama svoje kamere i koji se odmah sprijeteljio s nekim rančerom u pratnji golobradog sina, tri kicoša sa žaboima na bijelim košuljama i sitno potrkresanim brčićima, koji nisu mogli biti ništa drugo nego kockari, i šutljivi čovjek rošava lica. Dva mlađa kockara odmah su se priključila dvjema damama u kupeu, a onaj treći, stariji, nije se činio zakinutim zbog toga i posve je prirodno sjeo u kupe s kožarima. John se pridružio rančerima i fotografu. Pokazalo se da je to bio dobar izbor jer je fotograf, mršav i živahan čovo,  s ushićenjem pričao što je sve vidio i ulovio objektivom kamere dok je putovao na zapad, a rančer mu jeo bjašnjavo da sve to nije ništa prema onom što ga učekuje “na kraju svijeta”, Dodge Cityu. Mladac je s ushićenjem slušao i gledao svog tatu u ulozi predavača, što kod kuće zasigurno nije imao prilike vidjeti. John bi se tu i tamo ubacio u razovor s nekom svojom opaskom ili doživljajem koji je samo potvrđivao ono što je rančer govorio. Ukratko, bili su veseli kupe, veseliji od onoga iz kojega je povremeno dopirao smijeh šarmiranih dama. Pogotovo veseliji od susjednoga u kojemu je rošavi sjedio sam.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *