Mlado vino

U mojoj se čaši vrtlože njeni zlatni uvojci…

            U redu, našlo bi se tu i slamnatih nijansi, ali ta mi se riječ, “slama”, činila suviše prostačkom da bih je dovodio u vezu s njom. Ne, samo je zlato bilo dovoljno dobro za nju!

Bila je tek stasala, očiju punih sunca, jedra i slatka – tko je ne bi poželio?  Desilo se to 1985. godine i otada mi svaka petica, htio – ne htio, budi sjećanje na to pijanstvo. Ne, nije bilo prvo, ali bilo je posebno i dalekosežno.  Zato i ovo tek pretočeno vino Ljeta Gospodnjega 2015.  promatram posebnim očima.

            Da, plavuša je i prilično bistra. Toliko bistra da uspješno skriva ono nešto mutno u sebi. Pravi znalac to zamjećuje, ali što sam ja onda mogao znati?

            Prestajem vrtjeti i prinosim čašu bliže očima: teku suze, ima ih, ali ne previše jer plače tek kad joj treba i koliko joj treba.

            Kratak, ali dubok zapah mirisa: podsjeća na nešto ljubičasto, možda nekakvo šumsko voće. Njen je parfem podsjećao na miris bombona, a ona sama, njena koža i vlasište mirisali su na nešto bijelo i ja sam joj uvijek govorio da je to trešnjin cvijet. Možda bi se moglo reći da se osjeća malo bagrema ili bijelog trna, da uz tu nedužnu bjelinu ide i pokoja bodlja, ali ona je za mene od prvog trena bila i ostala moj trešnjin cvijet.

Stavljam tekućinu na jezik i ona uzvraća. Ne previše. Slatka je, ali ne potpuno i znajući da mi nešto uskraćuje to uspješno prekriva toplim, alkoholnim kazivanjima. Mekano, da, ali oskudno mekano.

            S tvrdoćom je već lakše: odijeva se ukusno, samosvjesna je i uravnotežena, svojim žustrim koracima donosi nametljivu svježinu.  Fino je to, ali kratkog intenziteta.

I mogu reći da ova malvazija što je držim u ruci ima puno i oblo tijelo, elastično na dodir, možda i malčice pretvrdo za svoju dob, ali  da ipak posjeduje duševnu i tjelesnu harmoniju: ništa joj nije ni previše ni premalo istaknuto, a ono zbog čega bi mogla biti nevoljena s jedne strane uspješno nadoknađuje izdašnošću s druge strane.

            Ali, ona je mlado vino i zavest će svakoga! I mladića i starca! Mijenja se iz dana u dan i tko zna kakvom joj je zapravo biti kad sazrije i postane spremna. Je li pametno sljubljivati se s njom? Idemo li mi jedno uz drugo ili nam prijeti bljutavi okus prekasno otkrivene zablude?

            Čini mi se da zakon kaže:”Nula zarez nula promila alkohola u krvi vozača!” ili tako nešto. Ma, nula – nula  pameti u mojoj glavi!

            Ja sam opet onaj isti kao prije trideset godina: svjestan da bi bolje bilo da je ostavim samo se blaženo smješkam i uzimam si još nje, točim sebi još zlaćane plavuše kojoj opraštam sve mane i sve joj se više prepuštam, sve sam više njen premda jako dobro znam što me iza prvog zavoja čeka.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *