Iščezavajući


Trenutačno se nalazim u Amsterdamu čiji me kanali i brodice podsjećaju na Veneciju u kojoj sam se našao s Kalistom. Bilo je neke simbolike u tome što smo se susreli dok su gondole nestajale u izmaglici iz koje se na listopadsko sunce s jedne strane izdizala kupola crkve “San Giorgio Maggiore” na istoimenom otočiću, a s druge strane kupola crkve “Chiesa della Salute” i okolne zgrade na ulazu  Canal Grande. I romantike, ali to je već moglo biti sređeno kao i naš “spoj”.

Gledao sam je kako mi ide u susret i sam sebe uvjerao da mi se priviđa, da to nikako ne može biti ona. Kalista, doduše, jest bila plavooka plavuša, ali ne prsata i vitka u struku. Onako zdepasta, na satu tjelesnog je jedva preskakivala konjića. Nikad nije hodala poput gazele s kosom vezanom u konjski rep što se klati u popriličnim amplitudama, već je klipsala u nekom svom svijetu s frizurom nalik na kacigu što joj pokriva uši i vrat. K tome, prošlo je deset godina otkada sam je posljednji put vidio, a ona je i dalje izgledala kao da ima osamnaest. No, istovremeno sam bio svjestan da sa svojim sjedinama oko ušiju i borama oko očiju izgledam ne deset godina mlađe, već deset godina starije i da je takva Kalista zapravo najmanje čudno među stvarima što mi se dešavaju. Kad sam primijetio da i ona u mene iznenađeno gleda i usporava hod prilazeći mi, više nisam znao što bih mislio.

Zarotirali smo se načas jedno oko drugoga gledajući se u nevjerici, a onda je ona  uzviknula: – Slavko?!

– Kalista?! – uzvratih.

Osmjehnula kao da želi reći:”Je li ti sad žao što nisi došao na spoj? To bi značilo da smo prohodali, a ti, ti nisi htio hodati s debeljucom!” Ali, rekla je: – Slavko, postao si viši, vitkiji …

– I stariji!

– Ne smeta! Drago mi je da više nisi bucmast kao nekada.

Osjetio sam žaoku u tim riječima i pokajnički izgovorio: – Kalista, izgledaš ljepša i mlađa nego ikada!

– Znam – rekla je samouvjereno i potom upitala: – Kad si se stvorio?

– Pa, ti znaš! – otme mi se uzvik.

– Naravno da znam! Samo to može objasniti tvoj izgled. Ja sam se stvorila jutros. U magli.

– I ja isto! Zamisli, ostao sam stajati i čekao da se raziđe!

Nasmijasmo se kao stari prijatelji!

– Kako te snašlo? Otišao si u Ameriku, zar ne?

– Da, zaposlio se i oženio. Nismo još imali djece. Jednoga sam dana došao kući s posla i ženu zatekao mrtvu u lokvi krvi. Policajcima sam se učinio sumnjiv, ali imao sam alibi, a osim toga bio sam uvjeren da će sve moguće analize tragova pokazati da ja nisam ubojica. Ali, jesu!  Kao u nekoj noćnoj mori sve je upućivalo da sam ja ubio svoju ženu! Sumnjao sam u nekakvu zavjeru i postao u to uvjeren kad me na električnu stolicu nisu poveli u zatvoreničkom odijelu nego su me odjenuli kao nekog biznismena!

– Da, i što je bilo dalje?! – pitala je Kalista napeto.

– Kad je došao trenutak egzekucije, trenutak kad krvnik pušta struju, osjetio sam peckanje u nosu, po tijelu svrbež, žmarce i vrućinu kao iz otvorene peći, u ušima mi je zujalo i cvrčalo kao ispod mokrih žica visokonaponskog dalekovoda, a u ustima sam imao okus koji zovem “zubarovi prsti”…

Kalista se na trenutak osmjehnula, a zatim mi je uzela riječ: – I onda je sve oko tebe nestalo u nekakvoj bjelini da bi se trenutak kasnije iz te bjeline počelo stvarati nešto sasvim drukčije. Zujanje, žmarci i peckanje polako prestaju …. Gdje si se stvorio?

–  Umjesto na električnoj stolici sjedio sam na nekakvom sanduku pored nekavih prašnjavih stepenica. Bio sam u nekom napuštenom podrumu, odjeven kao poslovni čovjek s debelom lisnicom punom kreditnih kartica. Uspeo sam se i otkrio da se nalazim u Parizu! Pitao sam se sanjam li ja to, jesam li možda u čistilištu ili je to neki privid, ali … Bio sam živ! I mogao sam nastaviti dobro živjeti!

– Pusti me da pogodim! Uzeo si sobu u hotelu, živio u njoj par dana, a onda, jedne noći, dok si bio sam u njoj, nešto te iznenada ukočilo, ponovo su osjetio svrbež, začuo cvrčanje, svijet oko tebe je nestao u bjelini i ….

– Stvorio sam se u predgrađu Najrobija usred noći! Kalista, i tebi se to događa?!

– Moja je priča gotovo ista! I ja sam poslije srednje škole otišla u Ameriku, i mene su osudili zbog ubojstva supruga premda to nisam učinila, i mene su odveli na električnu stolicu i … Stvorila sam se u Pekingu na vrhu jednog poslovnog nebodera!

Bilo mi je tako drago što sam našao nekoga tko me u potpunosti razumije. I njoj. Je li onda čudno što smo se čvrsto zagrlili?

– Jesmo li živi? – upitao sam je kad je navala osjećaja prošla.

Umjesto odgovora uzela me pod ruku i mi smo počeli hodati.

– Neki bi rekli da nismo … – rekla je oprezno.

Kad sam se trgnuo, brzo je dodala: – Ali, zato izgledamo drugačije nego što bi trebali!

– Za Boga miloga, o čemu se radi?!

– O tajnom projektu teleporetacije. Objekt se dezintergrira, a zatim se kopira na drugom mjestu. Čitava struktura, položaj svakog atoma mora biti upamćen i potom u potpunosti rekonstruiran na drugom mjestu. Započeli su s fotonima, zatim s atomima, pa s molekulama i polako stigli do toga da mogu teleportirati običan kamen. U početku je stizao deformiran, bio bi užaren ili smrznut, ali s vremenom je bivao sve više onakav kakav je trebao biti. Onda su započeli s bakterijama i manjim životinjama. U početku su to bile krve hrpe mesa, ali napokon je u L. A. stigao živi miš teleportiran iz New Yorka.

– Čekaj! – rekoh – Sada bi red bio na ljudima, zar ne? A tko je bolji za takv eksperiment od osuđenika na smrt? Električna stolica je zapravo teleporter! A nevini osuđenik na smrt kad otvori oči i vidi da je živ i slobodan umjesto mrtav, on se šćućuri i šuti. Nema boljeg jamstva za tajnost takvog eksperimenta!    

– Točno! S ljudima je bio problem um – može li se um ili duša kopirati. I kakve posljedice ostavlja učestalo teleportiranje jer stalnim kopiranjem nužno dolazi do grešaka. Ključ možeš kopirati i kopiratim, ali na kraju jedna kopija kopirane kopije neće otvoriti bravu, to više neće biti isti ključ!

– Želiš reći da smo mi kopije kopija i da nismo oni isti ljudi ….

– To je istina! Vidiš da izgledamo drugačije – ti si stariji, ja sam mlađa …

– Ispadamo bolji nego što smo bili!

– Mogli smo ispasti i gori: slijepi, gluhi, kljasti, priglupi… A možda ćemo takvi i postati jer kopirat će nas do unedogled. Mogu to, mi smo službeno mrtvi!               

– Kalista, otkud ti sve to znaš?!

– Ispričao mi je jedan od tih što nas premještaju s jednog kraja svijeta na drugi. Teleportirao me u svoju sobu i rekao mi da me svakog časa može zbrisati i premjestiti negdje gdje će mi biti puno gore.

Nisam na to ništa rekao, ali osjetio sam takvu ljubomoru da sam gada htio rastaviti na fotone tako da se više nikada nigdje ne integrira!

Nakon stotinjak metara hoda u šutnji upitao sam: – A što bi bilo kad bi se netko od nas poželio ubiti?

–  Ako ne bi bio sam, vjerojatno bi mu to dopustili. Sjeti se, uvijek si bio sam kad su te digli jer stvar mora ostati u tajnosti.

– A ako bih bio sam, onda zamorcu ne bi dopustili da se ošteti, zar ne?

– Dovoljno je da ti uzmu pištolj koji si prislonio na čelo, ne moraju te hvatati u letu dok se bacaš s mosta. Mogu pustiti i da tresneš o tlo ako je oko tebe već stvoren elektromagnetski oklop. On je strahovito čvrst kako ništa ne bi poremetilo slaganje atoma prema obrascu zapamćenom u računalu.

– Uvijek znaju gdje sam?

– Ništa lakše od toga! Prate te iz satelita. Transport ide od satelita do satelita do mjesta integracije. Jasno, početna količina energije emitira se iz centrale na zemlji.   

Vrtio sam glavom u nevjerici i šetao Vencijom s prekrasnom Kalistom pod rukom. Zelena voda lagune klokotala je nedaleko naših nogu, a odnekud iz magle dopirala, ni vesela, ni tužna, pjesma gondolijera.

U jednom sam trenutku stao i rekao: – Kalista, tako mi je drago što sam te sreo. Možda zvuči glupo, ali nikad nisam sebi do kraja oprostio što nisam htio izaći s tobom, a tvoja je prijateljica činila sve da me nagovori!

Smijala se i rekla: – A stvarno mi je bilo stalo!

U tom smo trenutku stajali razdvojeni, a s mora je stigao novi nalet guste, vlažne magle. Bili smo zaklonjeni od očiju ostalih šetača. Zazujalo je na poznati način i Kalista se ukočila poput kipa. Poprimajući obrise njenog tijela, počela se pojavljivati topla modričasta svjetlost. Shvatih da izvana gledam ono što sam toliko puta gledao iznutra!

Ispružio sam ruku prema njoj, ali nisam je dotaknuo. Njen je lik blijedio i iščezavao. Ipak, na licu joj je ostao izraz koji kao da je govorio: “Ipak smo hodali!”.

            Uskoro je više nije bilo, samo su uskovitalna magla i par lokvica kondenzirane vode na tlu odavali da je preda mnom netko stajao.

Možda se opet jednom sretnemo, ali kada će to biti i kakvi ćemo biti? Hoćemo li se uopće prepoznati? Ili još gore: hoćemo li možda poželjeti da se nismo prepoznali?

Bio sam tužan kao pas!

Podigao sam pogled prema nebu i zaprijetio rukom onome gore koji mi je odnio Kalistu. Znao sam da me vidi. Što on umišlja, da je Bog?! Podigao sam ruku još jednom, prkosio sam, pa makar me istog časa prenio na mjesto koje se može nazvati paklom! 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *