Dobrodošao na Divlji zapad, trideset i četvrti dio

Velika kazaljka sata iznad njegove glave prešla je put od sedme do trideset i devete minute prije nego se ustao i otišao u sučev ured. Ubrzo se vratio i ostavivši otvorena vrata za sobom, rekao: – Sudac vas čeka.   

            Ušao je. Za stolom je ugledao čovjek od oko šezdeset godina, još uvijek bujna plava kosa bila  mu je začešljana untrag, oko usana mu se urezala duboka bora. John je procijenio da ne treba nazivati dobar dan, a ruku pružati još manje.

– Sjednite! – pokaže sudac na stolicu pripremljenu za njega ispred stola.

            Učinio je tako. Sudac nije sjeo, samo je zabio palce u naramenice prsluka i rekao:- Čujem da imate nekakvu ispravu koja vam daje izvjesne federalne ovlasti?

– U pravu ste, gospodine – odgovori onom dikcijom južnjačkog časnika.

– Mogu li je vidjeti?

– Naravno!

            Sudac je metnuo naočale  s tankim metalnim okvirom i zagledao se pomno u rasklopljeni papir. Kao da je tražio neku grešku na njemu. Potrajalo je. Naposlijetku skine naočale i sve onako natmuren reče: – Imate ovlasti obavljati pretrese i uhićivati ljude i zato dobivate plaću. Zašto ste se onda zaposlili kao redar?

– Moja misija je završila kada smo u Mc Phersonu uhitili bandu krijumčara oružja Indijancimna, ali i dalje sam na raspolaganju vojsci.

– Aha – reče sudac, pa iz ruke na stol ispusti i papir i naočale.

            Potom, naslonivši se na naslon stolice, upita: – A čime ste se prije toga bavili?

– Svime po malo.

– Kao na primjer?

            Živcirao ga je taj ispitivački ton. Zato je pošutio sve dok sudac nije napustio onaj mutan, škiljeći pogled.  A zamijenio ga je ljutitim. Tada mu je rekao: – Nisam dužan odgovarati na vaša pitanja.

– Niste, ali mi razgovaramo kao dva gospodina.

–  Razgovor znači da obojica pitamo i obojica odgovaramo. Mislim da bi bio na vama red da odgovorite na moje pitanje.

            Sudac se samo nalaktio na stol.

– Vaš sin je pravio nered u salunu i potegao oružje na mene. Mislite li da sam trebao stajati mirno i čekati da me upuca?

– Svjedoci kažu da se on zabavljao sa svojim društvom kada ste vi iz čista mira uskjočili među njih i ispalili da hica …

– Dva hica!?

            Sudac je stao gledajući ga prijekorno. Nakon sekunde- dvije tišine dovršio je: – I dvije osobe ranili, a jednu usmrtili, gospodine Johne Johnstone.

            Ovo posljednje izgovorio je posebnim tonom. John je naslutio nešto. I bio je u pravu.

– Izvjesni John Johnston je u Salini osuđen na smrt vješanjem zbog ubojstva ljudi koji su sudjelovali u potjeri za Josephom Perryem, ali je pobjegao iz zatvora i netragom nestao. Datum izdavanja ove isprave slaže se s mogućnošću da se našao na teritoriju zahvaćenim indijanskim ratom i da se nekako upleo u to.

            John je stisnuo zube. Je li trebao nešto izmisliti i lagati? “Istina će vas osloboditi!” znao je njihov propovijednik grmjeti nedjeljom u crkvi. Uz to, zapamtio je “Tko ima, imat će više, a tko nema, izgubit će i to što ima” i “Tko je prvi bez grijeha, neka baci kamen”.

            Ustao se, uzeo papir sa sučeva stola, presavio ga natrag po bridovima i spremio u unutrašnji džep sakoa, a pa sjeo nateag. Sudac ga je sve vrijeme opušteno promatrao.

– Razgovaramo? – upitao je suca – Kao dva dženlmena? Dobro, onda me slušajte, Caine!

            I slušao ga je, nije ga prekidao, samo je ponekad pućio usta i pod njih prinosio svijeni kažiprst. A on mu je ispričao kako im je Sherman i kako je suđenje bilo svakakvo, samo ne pošteno.

            Kada je završio, sudac se promeškoljio u stolci i rekao: – Čuo sam dovoljno da vas dam uhititi nakon što vam valjanost ove isprave, koju, moram priznati, ne znam kako ste uspjeli ishodovati, istekne.

– Dok ova isprava istječe imam  dovoljno vremena da odem do telegrafskog ureda i brzojavim pukovniku Clintonu o sumnji da sudac Caine u Wichiti štiti krijumčare oružja. Istina, možda se to pokaže pogrešnim, ali moguće da tjerajući vuka istjeramo lisicu.

            Caine je šutio. John je čekao.

– Znate – počne Caine – u gradu kojim hoda toliki naoružanih ljudi uvijek se može deseti da nekoga pogodi neki zalutali metak. I to možda istog časa kada izađe na ulicu.

– Ne dobije li izvještaj, vojska će pokrenuti istragu.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *