Dobrodošao na Divlji zapad, trideset i treći dio

Povukao se još korak – dva, da izbjegne onu dvojicu koji su više tražili da on napadne njih nego što su oni htjeli napasti njega, kada začuje kako mladić, koji se u međuvremenu pridigao i šakom obrisao usnicu, viče: – Makni se, makni se!

            Poslušali su.

            I prije nego što su se posve maknuli, on vidje kako mladić poteže revolver!

            Povuče i on svoj. Opalio je drugi, hicem preko hica.

            Mladić ga nije pogodio, metak se zabio u stražnjicu gospodina koji je kartao okrenut leđima desetak metara dalje za stolom oko čije je društvo, očigledno, smtralo da je sva ta strka dovoljno daleko od njih.

            On je mladića pogodio, Ali, nije ga ubio, ubio je momka iz pratnje koji je stajao iza njega; mladića je metak samo prosvirao ispod posljednjeg rebra, pa se njemu zabio pravo u crijeva!

            Ostali mladići zaprepašteno su zanijemili gladajući ga kako se ruši držeći se za krvavi trbuh.   

            Nije trebalo dugo da u salun upadne šerif s dva pomoćnika, a za njim i liječnik.  U međuvremenu je Johnu prišao voditelj saluna i rekao: – Otpušten si!

– Pucao sam u samoobrani!

– Otpušten si! – ponovio je i otišao.

            Sagledavši stanje, šerif se okrenuo k njemu s revolverom u ruci i rekao: – Uhićeni ste zbog ubojstva.

            Bio je to krupan čovjek s krupnim brcima odjeven u crno, mogao je proći i kao grobar.

– Pucao sam u samoobrani, pitajte prisutne!

– Nitko ne kaže da ste pucali u samoobrani! Daje mi svoj revolver!

– Ne možete me uhiti, šerife!

– A zbog čega ne bih mogao?

            Nimalo ne žureći, John posegne u untrašnji džep sakoa i izvadi potvrdu o službi u vojsci.  Rasklopio ju je i pružio šerifu.

            Šerif je gledao papir, prelazi po gledom preko slova.

– Koliko god gledali šerife, moje su ovlasti federalne, a vaše samo lokalne.

            Teška srca, šerif mu vrati papir. Njegova dva pomoćnika sa sačmaricama u rukama gledala su u nevjerici kako se okreće i po svemu sudeći odustaje od uhićenja.

            Onu petoricu je šerif istjerao van, mladića su iznijeli na nosilima,  kao i onog sedmog koji je izdahnuo pod šankom.

            Odnekud su se pojavili Morgan i Del.

– Gdje ste vas dvojica, do vraga!

– Šuti, ništa ne znaš! – odbrusi mu Morgan.

– Što ne znam!? Da ste se sakrili u mišju rupu?         

            Morgan nagne svoju glavu prema njegovoj i reče: – Pucao si u mlađeg sina suca Virgila Cainea.

– Momak uvijek napravi krš i lom, ali vlasnik nikada to ne prijavi. Mogao bi se gospodin sudac sjetiti nekog prekršaja – doda Del.

            Sve mu se razbistrilo!

– Bit ćeš kriv i što si napucao onog tipa u stražnjicu – reče Morgan – Ima svjedoka za to, ništa ne brini!

– Da – doda Del – osim ako onaj tvoj čarobni papir nije jači i od suca.

            Time je natuknuo da bi voljeli da im objasni što to ima u džepu. Nije im to pruštio, samo se okrenuo i potražio voditelja da mu isplati plaću. Tajmu je već išao u susret s dolarima u ruci.

            Izašao je u noć i krenuo put hotela. Iza sebe je čuo kako u salunu pijano ponovo veselo svirucka.      

Sedamnaesto poglavlje

            Brijući se sljedećeg jutra razmišljao je kakav bi novi posao mogao naći. Ništa mu prihvatljivoga nije palo na um.

            Otvorio je vrata u namjeri da siđe na doručak i onda se ukopao na mjestu: pred vratima su stajala dva čovjeka u crnom! Na prsima su im se sjalile ulaštene šerifske zvijezde. Šerifovi pomoćnici koji odijevanjem, brkovima i držanjem oponašaju svog nadređenog; ne oni od jučer, nego dvojica koju je do sada viđao samo u prolazu.

– Dobro jutro, gospodine Johnston – reče onaj njemu s lijeva ljubazno, premda ljubazno nije izgledao, a onaj desni još i manje.

– Dobro jutro! Kako vam mogu pomoći?

            Kao da su htjeli reći da je on taj kome treba pomoć.

– Sudac Craig vaš želi vidjeti – rekao je desni.

            Klimnuo je glavom s razumijevajem i rekao: – Mogu li vas prije toga pozvati na doručak?

            Samo su se razmaknuli da izađe.

            Pošli su s njim do blagovaone. Na veliko čuđenje djevojke koja je posluživala jedan je stajao lijevo, a drugi desno dok je on jeo. Kao da im je bilo stalo da mu ne ide u tek.

            Poveli su ga u gradsku sudnicu, u sučev ured gdje mu je njegova tajnik rekao da sjedne. Čekao je u tišni, tajnik se bavio svojim papirima kao da ga nema.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *