Dobro došao na divlji zapad, trideset i drugi dio

John sa tada ponovo osjetio dijelom neke cjeline. Nedostajalo mu je to.

            Dani u hotelu i noći u “Zlatnom lavu” prolazili su, plaća je stigla, a podigao je  i novac od vojske. Bio je sretan i nije mogao ni naslutiti da je nevolja iza ugla.             

Šesnaesto poglavlje

            Činilo se da predstoji još jedna topla ljetna večer, posebno živa jer je subotnja. Večerao je odrezak s pečenim krumpirom, popio pivo i nakon toga, zapalio cigarilos! Nučio se to u saloonu, svi su ih pušili.  Živio je sve lagodnije i to se vidjelo na njemu: zaokruglio se, lice mu više nije bilo koža napeta preko kostiju, a brkovi su  izvrsno uklopili. Prije nego što je platio račun popio brendi. U salunu će ih do kraja radnog vremena popiti još nekoliko, a to nije dobro, morat će zauzdati sam sebe kao divljeg mustanga.

            Na ulicama je bilo mnoštvo svijeta, večernja je promenada počela dok se zapad još crvenio. Pripadao je toj gospodi suzdržanog koraka, ali on nije vodio damu u šušketavoj haljini pod rukom i zbog toga se osjećao nesavršen. Trebalo bi to srediti…

            Ušavši u saloon, namignuo je u prolazu Minnie, barskoj dami s kojom se bio posebno sprijateljio, ali ništa više od toga. Sjedila je za stolom s nekim gostom i zato mi nije mogli odgovoriti na isti način, ali uputila je mrvicu duži pogled nego što je trebalo; onaj nasuprot nje nije ništa primijetio, imao je on toliko toga za ispripovijediti. 

            Nalaktio se na šank, a Bart, onaj ćelavi konobar, smatrao je da mu samim tim treba naliti čašicu viskija. Ne bi bio džentlmen da to odbije, ali pit će sporo, što je sporije moguće.

            S nailaskom noći,  salun se počeo puniti gostima i žamorom; u međuvremenu su stigli Morgan i Del.    

            Nitko nije mogao ne primjetiti ulazak mladića u odijelu od finog plavičastog sukna ispod kojega mu je svileni prsluk krasio zlatni lanac džepnog sata, a najviše od svega je u oči upadala bijela drška njegovog revolvera u toki ukrašenoj gravurama vitica. I nosio ga je nisko, pomalo smiješno nisko, ali sve je na njegovom držanju upućivalo na to da se na tu stvar ne bi trebalo obazirati, a još je više na to upućivala skupina također dobro, ali ipak ne tako dobro odjeveih momaka koja ušla za njim. Očigledno, on je za njih bio vođa, središte svijeta, božanstvo!

            Gledali su nabusito oko sebe, ali nikome nisu ništa govorili.

– Daj bocu viskija za sedam momaka kakve Wichita još nije vidjela! – vikne onaj prvi konobaru, na što on skoro pa vojnički odvrati: – Da, gospodine! Odmah, gospodine!

            John ih prebroji – doista ih je bilo sedam. Očigledno, sinovi imućnih očeva.

– S ovima bi moglo biti problema – rekao je Morganu.

            On se samo okrenuo na drugu stranu. To je bilo čudno, obično je svakom loncu bio poklopac, ali John u tom trenutku nije ni na što posumnjao.

            Već je bio zaboravio na te momke, kada je iza leđa začuo povike i psovke. Okrenuo se i imao je što vidjeti: onaj vođa u plavičastom odijelu zalijevo je pivom iz čaše ljude po stolovima oko sebe. Jedan smočeni digao se da se obračuna s njim, ali na njega su skočila dvojica iz mladićeve pratnje. Onako desetak godina stariji, taj je jednoga od njih smjesta šakom svalio na pod, a drugome zaustavio udarac omotavši mu ruku svojom i smjestivši je sebi pod pazuho. I tko za što bi dalje bilo, jer već su nasrtali ostali,  da tada John nije uletio među njih vičući: – Stani, stani!

            I oni su stali. Ali, ne i njihov vođa. On je, keseći se dobrano pripit, nastavio iz druge čaše polijevati po stolovima. Samo po stolovima, jer su se ljudi odmaknuli.

– Stani! – viknuo je na njega John i tresnuo ga po ruci.

            Čaša tresne o pod i razleti se veće i manje komade.

            Mladić se bijesno unese u lice u njegovo lice. Bojao se Johna, ali kao da mu je biolo drago da je našao nekoga koga će se bojati, pa će mu se  suprotstaviti.

– Ti, smrdljvi … – krenuo je da mu nešto učini rukama oko vrata, ali nije stigao jer ga je John odgurnuo u prsa i potom oborio krošeom u bradu.

            Dvojica njegovh uhvatila su ga i poštedjela ga pada na stražnjicu, a ostali su skočili na Johna. On je odskočio korak – dva natrag i pogledao oko sebe: sada su Morgan i Del trebali uletjeti, uvijek je bilo tako, da jedan ureduje,  a ostala dvojica uskaču ako zatreba. Da, ali njih ni od korova!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *