Mrtva sezona, osamnaesti dio

– Slušajte! Našli ste novčić na kojemu piše: “Sto pedeset četvrta godina prije Krista”. Koliko novčić vrijedi?

            Džafer ga pogleda ispod oka ne sklapajući novine koje je držao pred sobom.

– Kako, kako? – upita ona.

            On ponovi.

– Ne kužim, ali sigurno je nešto djetinjasto – odgovori Džafer.

– Nije  ni najmanje! A što ti misliš? – upita nju.

            Ona slegne ramenima.

– Vrijedi nula kuna jer je očigledno falsifikat! Prije nove ere, odnosno prije Krista nisu mogli znati da će doći Krist i da će to biti nova era!- objasni on.

– A tako … – reče ona.

            Džafer, pak, napomene smješeći se: – Možda je tim novčićem prevaren neki slavni numizmatičar, pa je ipak cijenjen, što bi značilo da ima onih koji su voljni dati nešto za njega.

– U pravu si – reče Miran – Ali, ovdje se misli na njegovu nominalnu vrijednost.

– E, nominalnu ….- reče Džafer i ponovo se zadubi u svoje novine.

            Miran je bio zadovoljan sa sobom i u “Barkasi”: riješio je sve osim šahovskog problema, ali već se bio pomirio s tim da će morati pričekati neko vrijeme dok mu šahovski način razmišljanja ne uđe u krv. Važno je ustrajati.   

            Kada su nešto iza podneva izašli iz lokala dočekao ih je gusti, ledeni vjetar i još uzbibanije more i brodice. Narastanjem se dan nije ugrijao, naprotiv!

            A kada je Miran nakon ručka ponovo izašao da bi ga Džafer pokupio i odvezao na sprovod, nalijetale su bijele mrvice.

– Jemebti, pa to pada snijeg! – rekao je sjedajući u auto.

            Na brisačima već stvorila tanka bijela crta.

– Sve je mračnije, morat će požuriti sa sprovodom jer nemaju reflektore- reče Džafer.

            Dok su se vozili prema groblju, a ono je prostiralo dvjestotinjak metara dalje od Trgocementa, rekao je: – Pitam se hoće li itko doći po ovom vremenu.

– Kolege iz škole. Možda još neki znanci kao što smo mi. Nikolinini bi trebali doći, ipak im je bio neki rod, ali ne vjerujem da hoće. I policija, naravno.

– Policija?

– Siguran da će poslati nekoga u civilu da motri na ljude koji su došli. Oni razmišljaju isto kao i mi. Zapravo, mi pokušavamo razmišljati kao i oni.

– Znači, opet ćemo sresti našeg prijatelja Šturmbanfirera.

– A ne, pretpostavljam da će poslati nekoga izvana, nekoga koga nitko ne poznaje, tako da izgleda da je netko od onih koji žale za pokojnikom.

– Znači, ako ugledamo neku napoznatu facu, to je pandur!

– Upravo tako!

            Prije nego je parkirao ispred mrtvačnice, Džafer je uključio brisače i skinuo zalijepljene mrvice.  Sada je doista sniježilo.

            Na parkiralištu nije bilo puno vozila, pa ni u mrtvačnici nisu naišli na mnoštvo, tek šačicu u crnom. Samo dva vijenca naslonjena na zid zajedno s križem ispunila su svojim mirisom sav prostor. Ljudi su potiho čavrljali stojeći oko zatvorenog lijesa na odru. Činili su se pomalo nestrpljivima da ga se riješe. Miran prepozna pet – šest profesora i  stariju profesoricu iz škole, među kojima nije bilo Spomenka. Prepoznao je tetu Anicu i stanare iz zgade, a tu je bila i niska, krupna mlađa žena, koja stajala sa strane i smrknuto gledala nekuda ispred sebe ne razgovarajući ni sa kim. Zbog valovite smeđe kose moglo bi se reći da je na neki način bila privlačna. Svi su ih osmotrili kada su ušli, a ona posebno. Miranu je sve bilo jasno i bilo mu je jasno da je i Džaferu sve jasno.       

            A bili su tu i dva grobara te voditelj pogrebnog poduzeća. Stajali su u hodniku i tako reći meditirali; ona dvojica jedna uz drugoga, a bradati šef na korak od njih. Taj im je bradonja s tragom ciničnog osmjeha neočekivano ušao u vidno polje i nagnuvši glavu ispod glasa rekao. – Dečki, vi ćete nam pomoći da pokojnika podignemo i metnemo na kolica, jel’ da?

            I što su drugo mogli nego klimnuti glavama? Uostalom, pomislio je Miran nakon tog pristanka, Lino je naš; naš znanac, a mi smo ga uz to i pronašli. Bio je siguran da i Džafer osjeća isto.    

            Stajalo su tako desetak minuta i slušali čavrljanje i zavijanje vjetra izvana. Linovi susjedi ih nisu doživljavali kao važne, nastavnici još i manje. Ali, ona im se žena primaknula.

– Siroti Lino – izjavila je okrenuvši se prema njima. 

            Miran se pitao što da joj odgovori. Džafer je, po svemu sudeći, riješio da zanemari njenu primjedbu. Ali, ona kao da je tražila da joj se nešto kaže.

– Mi smo ga našli – reče Miran.

            Žena je bila zadovoljna odgovorom, okrenula se prema lijesu bez namjere da nastavi razgovor.   

– A vi ste mu rod? – upita Miran.

            Postojala je vjerojatnost da je pogriješio i da mu je doista neki rod.

– Neki daleki rod, da – ton je nedvojbeno kazivao da nije pogriješio.

            Voditelj pogrebnog poduzeća pogledao je na sat i možda je bilo četiri sata, možda nije, ali on  je mahnuo rukom. Jedan od grobara uzme križ, po par susjeda i  nastavnika vijence, a oni metnu kape na glavu i priđu lijesu. Uhvatili su ručke s lijeve strane, Miran kod nogu, Džafer kod glave, a dvoje mladih nastavnika učinilo je isto s druge srane. Koliko je Miran znao, jedan je predavao hrvatski, a drugi povijest. Teret nije bilo težak, ali je valjalo uprijeti. Srećom, kolica su bila odmah ispred vrata.

            Vani su sitne pahuljice vijane vjetrom bockale obraze. Počelo se hvatati za polegle vlati trave. Išli su dostojanstveno sporim korakom – što treba otrpjeti, treba otrpjeti. 

            I po humku iskopane zemlje pored otvorenog groba već se bio stvorio bijeli pokrov. Poredali su se oko tog mjesta.

– Skupili smo se ovdje da bismo uputili posljednji pozdrav našemu kolegi Lini – počeo je govoriti ravnatelj srednje škole,  tip u posebno kvalitetnom kaputu s rukama u rukavicama preklopljenima na trbuhu. Na glavi je nosio kačket, posve neprimjeren za vijavicu, ali tko u primorju računa s pokrivalom za glavu? Samo su njih dvojica i ona profesorica imali vunene kape jer su ih ionako nosili.   

            Ravnatelj je bio ravnatelj i kada  se Miran upisivao u srednju školu, što znači da je to bio i koju godinu ranije, a ostao je sve do dana današnjega i nije bilo nikakvih naznaka da bi uskoro mogao sići sa te dužnosti. Naveo je Linov životopis, pohvalio ga kao predanog nastavnika cijenjenog od kolega i učenika i pokudio sudbinu koja im ga je otela. Nije dugo trajalo, posve u skladu okolnostima.

– Neka ti je laka zemlja! – završio je.

            Grobari su spustili lijes i izvukli konopce. Još samo ubaciti u grob jedan od onih cvjetova koje grobar dijeli i gotovo. Svi su se razišli, u početku pazeći da ne žure pretjerano. Oni, su štoviše, u završnici i  potrčali!

– Upali grijanje! – reče Miran  upavši u auto.

             Kao da je to trebalo govoriti!

            Mrak se širio kao tinta u vodi. Pošli su natrag, doslovce na trag jer su vozila ostavljala tragove kotača na zabijeljenoj cesti.

– Ja bi skočio na medenjaču kod Evice – reče Džafer.

            Bila je prva krčma na njihovom putu. Zvala se “Eva”, po vlasnici, i ljeti je lijepo poslovala kao picerija i restoran, a u sada je važila kao mjesto dobre marende.

– Kako da ne! Nema boljeg trenutka za jednu medenjaču – reče Miran trljajući ruke.

            Ništa čudno što u to doba dana, pa još po onakvom vremenu unutra nije bilo nikoga. Točnije, samo je jedan gost koji je nalakćen na šank čavrljao s Evom zvanom Evica.  Miran se iznenadio kada ih je pogledao jer bio je to Siniša, trenutačno vodeći galeb u mjestu. Zar krati vrijeme zavodeći od sebe desetak  godina stariju, ali guzatu i dobrodržeću vlasnicu krčme? Opazivši da mu Evica čita tu misao s lica, smjesta je odbaci.

            I dok su oni nazivali dobar dan, Siniša im vikne: – Pa, gdje ste mornarčine?!

– Šta se dereš?! – jednako srdačno uzvrati Džafer.

            Miran mu umjesto toga pruži ruku, a on je zgrabi i rukuje se s njim, ali naopako, kao da se želi odmjeriti u obaranju ruke. Džafer je nakon toga znao da treba podlakticu uspraviti, pa je ritual  obavljen uspješnije.

– Što pijete, mornari? Rum?

            Naravno, znao je da ne piju rum. Da je ljeto, pili bi pivo ili kad bi bili u društvu kakvog komada od kojega se nešto očekuje, nekakav koktel zvučnog naziva. Rekli su da su došli na medenjaču i Siniša spremno pogleda Evicu u znak narudžbe.

– Otkud vi, dečki? – upita ona uzimajući čaše.

– Bili smo na pogrebu – odgovori Miran.

– Kome?- upita Siniša.

– Linu – odgovori Džafer.

– Aaaaa… – sine Siniši.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *