Most

Učinio sam isto što i onaj nasuprot meni: pošao prema onome na drugoj strani mosta. Hodao je polako do gležnjeva u jari što je treperila s asfalta podižući skute stolnjaka i lamatajući zastavama. S rijeke ispod nas zaudarao je težak vonj blata. Približavao se kraj svibnja i  priroda je već bila umorna od bujanja, cvjetanja i pjevanja. Sve je nekako govorilo: završimo već jednom s tim pa pođimo u mir i svježinu hladovine.

            Zaustavili  smo se na sredini mosta, do stola s papirima i svjetlobradim. Teško je bilo bilo što iščitati s lica onoga koji mi je došao ususret. Bio je moje visine i širokih ramena kao i ja. Primijetio sam da ima krupne, zidarske šake. Namučio bih se s njim u izravnoj borbi … Ali, čemu razmišljati o tome – više nikada neću noću preplivavati rijeku s nožem u zubima.

            Svjetlobradi – svjetlokosi – svjetlooki, onako vitak i za glavu viši od nas sjao je od zadovoljstva i cerio se. Kao da će nas vjenčati! No, dobro, otrpjet ćemo i to. Ispružio je dlanove ruku i mi si na taj znak pružismo desnice s rukavima zasukavin do lakta. Odmjereni  stisak – moj također. Sad je opet bio red na svjetlobradog.

– Gledam ovo ljudi na obe strana rijeka i sjećam kako još lani u ovo doba bilo nemoguće hodati obala, progovorio je na svom našem jeziku – Meci su zujala s jedna na druga strana i smrt vrebala. Ali, ovaj most je stajao! Kad ste porušio sve mostove, ovaj jedan si ipak ostavio. Znači, ostavio si nadu! Nadu da ćete jedan dan  jedan drugi pruži mi ruku! I evo, taj dan je ovdje! Danas potpisujemo mir, mir koji se spusti na obe strane rijeka!

Završio je. Mi smo tada prišli stolu, sjeli i stavili potpise na papir. Pa papire zamijenili i opet potpisali. Digli se i ponovo si odmjereno stisnuli ruke.  Svjetlobradi zaplješće. Mlitavo kratkotrajno pljeskanje začuje se s obje strane.

Tako, to je bilo to: sada se i službeno moglo prelaziti s jedne na drugu stranu. Ne bi se nikome ništa dogodilo da je to učinio već duže vrijeme, ali nikome se nije žurilo ni sada nakon potpisa. Prišle su cure s čašama šampanjca na pladnjevima, naša s naše strane i njihova s njihove. Onako s visokim čašama u rukama krenuli su razgovori o budućnosti koju je svjetlobradi vidio sjajnom. Ja sam bio suzdržan, moj supotpisivač također. U jedno trenutku skrenu sam razgovor na sasvim drugu temu.

– Znamo se već godinama, ali nikad vas nisam pitao kako to da ste došli ovamo, među nas, u  rat? Stavljali ste glavu na kocku, putovali za vrijeme borbi, razgovarali, pregovarali, vikali na nas kad vas nismo slušali. Dali ste sve od sebe za nas. Kako to?

–  Vidite – počeo objašnjavati počašćen tim pitanjem – meni je propao poduzeće, propao brak, deca otišla svoj put, najbolji prijatelji više me ne poznaje. Ali, ja nisam očajavati, ne! Rekao sam: što je bilo, bilo je, okrećem nova list! Idem u ova zemlja doniti mir i bit ću ovde dok ga ne doneseš!

–  Ostavili ste sve i došli ovamo potražiti smisao života?

–   Tako je!

–   Drugim riječima – reče moj supotpisivač s druge obale – porušili ste sve mostove za sobom!

            Nasmijasmo se obojica istovremeno: ako je itko znao što to znači taj izraz, onda smo to bili mi! A svjetlobradi – u njegovim očima kao da je oblak zakrio sunce! Tako znači,  gospodin Savršeni ima jednu manu: spada u one tipove koji ne vole šalu na svoj račun!

             I gledajući ga onako natmurenog, zakočenog i s lagano otvorenim ustima, onakvog kakvog ga nikad do tad nismo imali prigode vidjeti,  smijali smo se sve jače.

            Jer po prvi put poslije toliko godina mi smo se zbog nečega nalazili na istoj strani, a on, on se našao na drugoj strani!    

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *