Priče za malu djecu

S retorikom ili govorništvom, upoznao sam iz udžbenika Ive Škarića „Temeljci govorništva“. Govorničke figure tj. dojmljivi govorni oblici kojima se govornici koriste dijele se na logičke figure, trope ili figure u prenesenom značenju, figure misli i sintaktičke figure. U figure misli uvršteni su i kratki pripovjedni oblici: anegdota, prispodoba,  dosjetka ili vic i, manje poznato, pretericija – tobožnje odbijanje da se o nečemu govori, pa se onda govori o tome o čemu se ne želi govoriti.

U tu tanku knjižicu Škarić je zbio mnoštvo figura, samo je neke manje važne, otkrio sam to kasnije, izostavio. I sve su one poznate još iz antičkog doba jer ljudi se u ovih nekoliko tisuća godina nisu promijenili. Može li se tu uvesti nešto novo? Nešto što u antici nisu imali ili jesu, ali nisu prepoznavali? Ili možda to postoji, ali ja na tako nešto nisam nabasao?  Moja malenkost usudit će se preložiti govorničku figuru koju će nazvati pričica ili priča za malu djecu!

Kad kažemo „priča za malu djecu“ onda mislimo na nečije tvrdnje kojima nam se, kao što se to čini djeci, želi odvući pozornost s nečega, zastrašiti nas tako da od nečega odustanemo ili nas nagnati da nešto pohrlimo učiniti. Te tvrdnje su lažne, polulažne  ili iznijete iz kuta koji odgovara pripovjedaču i složene u priču tako da izgledaju iskreno i pošteno, pa da pripovjedača prihvatimo kao prijatelja koji nam je pomogao otkrivši nam važne činjenice, koji nas je prosvijetlio, dapače, koji nas je spasio od zablude.

Ova figura je lukava i podla. Njezina snaga je upravo u otkrivanju, ali na podlozi druge informacije i tobožnjem  predmnijevanju da je ona slušatelju dobro poznata tj. da on član „kluba prosvijetljenih“, a ne onih drugih koje se može vući za nos. Ali, on jest na popisu ovih drugih jer o tome ništa ne zna ili zna nedovoljno, pa mu nova  informacija dolazi kao širenje horizonta.  Dakle, on dobiva dvije informacije: temeljnu i novu. Ne želi se osramotiti time što temeljnu nije imao ili ju je imao u pogrešnom obliku, pa o onom predmnijevanju mudro šuti, a da se to ne bi otkrilo prihvaća novu informaciju uz malo ili nimalo rasprave. A tom novom informacijom ga onaj koji mu je daje usmjerava u željenom pravcu!

Primjer: govoreći protiv gledanja pornografije i masturbiranja svećenik navodi primjer djevojke koja je zatekla oca kako masturbira i od tog prizora doživjela takav šok da je zbog toga trajno izgubila menstruaciju.

Reproduktivni organi i njihovo korištenje nepresušan su izvor zanimanja, pogotovo za mlade ljude i stoga plodno tlo za pričice. Da i oženjeni muškarci masturbiraju, to ste znali, jel’da? Da se menstruacija može izgubiti zbog doživljenog šoka, i to vam je bilo poznato? E, pa ova ju je djevojka izgubila trajno! Zaključak: izbjegavajte pornografiju i masturbaciju, to je zlo; umjesto toga posvetite se molitvi.          

Ismijavan na društvenim mrežama, dotični svećenik je izjavio da priču nije izmislio, nego ju je čuo od neke žene. Moguće da mu ju je dosta ispričala neke žena, ali žena kod koje je prisutan blagi histrionski poremećaj ličnosti, pa je željela ispasti važna u očima nekoga tko je protivnik nečega. Ali, moguće je da je sve to istina i u tome snaga „pričice“.

Primjer drugi: dok smo se pripremali za ulazak u Europsku uniju političari su nas uvjeravali da županije, gradove i općine treba ukinuti tj. uvesti veće teritorijalne jedinice jer Europska unija iz svojih fondova ne financira jedinice s manje od petsto tisuća stanovnika. Kako funkcionira Europska unija, to znate, jel’da?  Pa, onda požurimo s teritorijalnim preustrojem jer ćemo inače opstati bez novca!

Ovo se pokazalo kao potpuna i razotkrivena laž, ali je u potpunosti zaboravljeno.  Cilj je bio smekšati otpor naroda prema novom teritorijalnom ustroju smišljenom u glavama salonskih političara koji građane drže za glupane.      

Kako prepoznati nekoga tko vam podmeće „pričicu“? Primijetit ćete stanovitu napetost kod pripovjedača jer mu stalo da sve dobro čujete i izvedete njemu odgovarajući zaključak; nešto kao da vas drži za ramena i nastoji vam u glavu utuviti svoje mišljenje. Ako je lukaviji ili procjenjuje da vi ipak niste glupi koliku mu je potrebno, onda će vam pričicu onako usput podmetnuti u trenutku u kojemu ste u nju skloni povjerovati. Najbolja zaštita, najbolji „fire wall“ je pričama ne vjerovati, ali s obzirom da je nevolja s pričicama u tome što u njima čuči vražićak vjerojatnosti, onda je mudro sve što čujete uzeti „cum grano salis“ kako su to stari Rimljani govorili.

Možda su kada su iznjedrili tu izreku na umu imali upravo „pričice za malu djecu“. 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *