Dobrodošao na Divlji zapad, dvadeset i osmi dio

– Ja ne propuštam priliku da zaradim. 

– I svjedno ti je što ja moram izgubiti glavu zbog toga?

– Mogao si mi obećati da ćeš me odvesti odavde i sada bi ti držao revolver uperen u njegovu glavu.

            Johnatanov prezrivi pokret glavom kojim je pogled usmjerio prema njoj kazivao je da o njoj misli išto što i on. Vrativši pogled na njega, reče mu: – Naravno, ako želiš počasni posmrtni plotun, može početi vikati i tvoji će prijatelji čuti hitac, ali mi ćemo onda upasti u pansion i pobiti ih prije nego pravo otvore otvore oči.

            Šutio je.

– Dosta brbljanja, penji se na konja! – zapovijedi Johnatan.

– Moram se pomokriti – tada će John.

– Što?!

– Digli ste me iz kreveta …

– Pa onda učini to!

– Ovdje, nasred ulice?

            Pošutivši časak – dva, Johnatan pokaže s cijevi revolvera: – Hajde tamo, uz zid konjušnice!

            Obavivši nuždu, John počne zakopčavati hlače.

            Prasak!

            Još jedan!

            Dotad nevidljivi mekfersonski psi udare u sumanuti lavež.

            Prepao se, šešir mu je otpao s glave jer jer pomislio da Johnatan puca u njega, ali nije; kada se okrenuo ugledao je u onom oskudnom svjetlu prizor kojega u prvi mah nije shvaćao: Johnatan je stao okrenut kao i on, ona dvojica su ležala, jedan na leđima, drugi potrbuške, a kod ovog drugog je čučala Katty i nešto prtljala.

– Kurvo! – vikne Johnatan, nacilja i uz prasak iz cijevi njegova revolvera nakratko bljesne plamen.

            Katty je vrisnula, zavaljala se nimalo damski u stranu, pa i ustala. Nije ju pogodio, a ona je sada u ruci držala revolver jednog od one dvojice. Johnatan je ponovo na ciljao i opalio. Nije je ju mogao pogoditi jer ga je John udario po ruci trenutak prije toga.

            Po ruci, pa nogom u cjevanicu, pa bridom desne šake sklopljene u pest nekako ofrlje po glavi, pa tom istom rukom isto tako odozdo u lice. Johnatan je uspio još jednom opaliti, ali u tlo. Pade na stražnjicu, a John ga uhvati za podlakticu desne ruke, izravna je i svom silom udari u njen lakat sa sražnje strane.

            On krikne i otvarajući šaku ispusti revolver. John ga brže – bolje zgrabi. Johnatan  se na isti način osovi na noge. Zastao je pogrbljen, poluraširenih ruku jer sada gladao svoj revolver kao nikada do tada – u otvor cijevi.  Iz njega prasne i bljesne triput za redom. Srušio se na koljena, pa na lice.

            John se okrene prema Katty. Stajala s revolverom u ruci kao produžetkom desne ruke koja joj visi uz tijelo. Plavi je ležao na leđima i još je pokazivao znakove života, onaj drugi je, ležeći potrbuške, bio mrtav ili blizu toga. Ali, od čega?  Tada opazi na tlu nekekakv mali predmet. Sastojao se od neke cijevi i zaobljene drške.

– Derringer! – uzvikne – Pucala si im derringerom u leđa!

– Čemu dami služi derringer? A ako već pucaš, pucaj u leđa!

– A da ja nisam skočio na njega? !

– Upucala bih ga s ovim – podigne kratko revolver kao mrtvu stvar u ruci.

– Možeš misliti! A što da ja nisam pošao smočiti zid?

– Već bih ja uvrebala priliku na putu.

– Ali, čemu sve ovo? Mogla si čekati da ih uhitimo!

– Dobro su mi platili. Da sam pustila da ih uhitite, nikada taj novac ne bih vidjela.

            John još jednom iznova pomisli ono isto o njoj.

– Ali, zašto nisi s njima otišla u Wichitu?!

– Nikada me ne bi odveli onamo, znam tu vrstu ljudi. Uzeli bi novac natrag i ostavili me krvavu negdje u divljini. Ovako, ja imam novac,  Merry će također dobiti novac kojega inače ne bi vdijela, a vi ste dobili svoje krijumčare oružja. Svi zadovoljni. A u Wichitu ćeš me odvesti ti, je li da hoćeš?

            Psi su lajali, svjetla su se po prozorima budila, čuli su se uzbuđeni glasovi vojnika i prve, još bunovne Terryeve zapovijedi. John je gledao oko sebe i nijekao glavom, ne zato jer je nije htio povesti sa sobom, nego zato jer mu se činila nevjerojatnom.

Petnaesto poglavlje

            Da, poveo ju je u Whichitu! Prema džentlemenskom sporazumu s pukovnikom Clintonom sada je mogao otići svojim putem. Istina, malo se nećkao jer možda je u Whichitu stigao glas o njihovom bijegu pred vješalima i možda neki lovac na glave već vreba. A onda se upitao tko je taj crtač koji bi naslikao njega, koji nikada u životu nije stao pred fotografsku kameru? Kome je on toliko važan da bi ponudio i jedan cent za njega? Zar bi dovijeka trebao bježati pred zakonom? Oni u Salini vjerojatno su zaboravili da je kod njih ikada trebalo biti neko vješanje.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *