Carska volja

Njegovo se Veličanstvo Car doimalo maltene sitno stojeći onako uz velebni prozor s kojega su prema gornjim kutovima bile razmaknute golema i teške zavjese što su završavale zlatnim resama nalik na snopove žita. Držeći ruke na križima, car je promatrao kubove i pravokutnike glavnog grada s tu i tamo pokojim trokutom crkvenog tornja i elipsama riječnih brodova što se lijeno vuku trakom bije rastaljenog cinka. Nad svime je blistala igla zlatnog šiljka kojim je nazubljena zgrade u daljini završavala svoj prodor u visinu. Sumračna svjetlost sjevernog polarnog kruga isticala je plohe njegove prijestolnice. Grad je bio projektiran tako da svjetlost zarobi, pokori i učini je sretnom i zahvalnom što se može razigrati na njegovo carsko zadovoljstvo – majstorski izvedeno!

            Sluga otvori vrata barem pet puta viša od njega i ušavši reče, bolje reći vikne na drugi kraj prostrane odaje: “Vaše Carsko Veličanstvo, je doša knez Velisina!”

– Neka gre nutra!

      Knez Velisina uđe noseći pod lijevom rukom kapu uniforme konjičkog generala u koju je bio odjeven. Ušao je, stao u stav “pozor” i duboko se naklonio.
-Velisina moj, ča bin ja prez tebe!? – pristupi mu car ne mareći za njegove znakove odanosti i uhvativši ga za obje nadlaktice poljubi ga u oba obraza. Velisina mu je bio strašno odan, štoviše, bio mu je najodaniji čovjek kojeg je poznavao, nešto poput onih  pasa koji se za gospodarevu ljubav bore do smrti. Zato ga je i poslao onamo odakle se upravo vratio.
– Vaše carsko Veličanstvo, zadaća ku ste mi dali je obavljena – rekao je. Po godinama je bio carev vršnjak, ali to je bila jedina njihova dodirna točka jer je knez bio visok (za glavu viši od Njegova Veličanstva) mršav, lica ozbiljna i produhovljena tako da se gledajući sa strane dok je onako stajao u stavu “pozor” pred carem, on doimao kao car, a car kao kao njegov časnik.
– Se?
– Se!
– Sidi, ćeš mi povidati!
            Velisina sjedne u naslonjač s bogato ornamentiranim naslonom i rukohvatima. Car je sjeo u isti takav nasuprot njemu, ali on se udobno smjestio, onako malčice više ulijevo i opustio.
– Prodolinina buna je ugušena, ni jedan pobunjenik ni osta živ – reče Velisina.
– Sigurno?
– Kako ča mene gledate! Kako san i reka da ću učiniti, san bija kod njega i san ga nagovorija da s vojskon pojde kroz Veliki klanac jer da je tuda manje sniga. Niš ni posumnja. Tu smo hi čekali i sih zatukli.
– A ovi ča su bili s tobun poli njega? Nisi bija san, si ima pratnju, ča ne?
– Njih san da ubiti zajno kad smo se vratili u logor. Su bili ubijeni i prija nego su se prestali smijati radi te zabune ča njih odvode ća.
– Lipo, moj Velisina! Ali,  Prodolina! Je on bija učinija se kako je tribalo?
– Je. Tar je bija najhuji kriminalac ki je pod sobun ima najhiji kriminalci keh smo mogli naći u cilen carstvu i kemi smo rekli da u Dumbrovi moru ubiti i pokrasti kega ćeju i kako ćeju!
– I, su?
– Su …
– Ča? Kako da nisi siguran?
– Malo je tribalo da nisu …
– Ma, ča?! Kako … – caru se nazriješe obrisu mišića na licu od stiskanja vilice.
– Oprostite mi ! – reče Velisina hitro skočivši na noge.
– Dobro, dobro – reče car- Sidi! Ti mi se moreš reći. Zato si tu. Ča su zaspravega te njihove kući bile tako lipe kako ča se po carstvu povida?
            Velisina sjedne i shvativši da je car ušao u svoju mazohističku fazu reče: “Takoveh va Vašen carstvu ni bilo! A kako je bila lipa njihova muzika?! A roba ku so nosili, a jela ka su spravljali … Ki bi to jedan put prova, više ne bi tija ovo naše!

     Car se trgne kao da ga je nešto ubolo, ali ne reče ništa. Velisina je nastavljao: “A se je to bilo samo jedan grad, bolj reći selo, tek su bili počeli …
– Bili su tek počeli, ma bi za ko lito bili cilo carstvo preplavili! Ja više ne bin bija ja, bija bin nič! – dadne car oduška svome gnjevu, pa doda: “Ma to govorimo za one mišane,ča ne?”
– Oni pol i pol su bili vođe, njihovi knezi. Ma, je bilo i oneh od tri kvarti i kvarat, kvarat i tri kvarti, sakakoveh. Brzo je to hodilo jer su naše žene gledale ku je ikako moguće dite načiniti s takoven.
– Ča su toliko bolji bili od našeg muških?
– Ka je tega provala, više ni tila našega!
– Vražje ženske! A kakovi su bili u licu i stasu?
– Bili su kako i mi, samo ča su imali malo veće i na koso oči, Ali, koža njin je bila drugača, glava veća jer je mozak bija veći. Glas njin je bija kako ništo med muškin i ženskin, a i vonjali su drugače. Ne bin reka da su smrdili, samo je to bija neki drugači miris. Bili su i malo slabije grajeni od nas, nešto tanje ruke su imali, kako ča bi ima neki slabiji čovik, ali su zato bili brži. Tako brzi da su neki od Prodolininih tili bižati jer su mislili da vide samega vraga. A i te puške, to su bili mali mitraljezi. Srića da nisu imali puno streljiva, pa smo hi lje nekako opkolili i počeli ubijali. U neku ruku je to bilo i dobro jer san moga Prodolini reći da gren po pojačanje. Mi je virova. Tako mi je potli tribalo samo pojti viditi ku je storija delo i reći mu: “Jušto kad san doša s pojačanjen, ti si delo finija” i onda ga nagovoriti da pojde kroz Veliki klanac.
– A onaisti s kemi si dojaha po pojačanje? Ti su ljudi vidili ta grad!
– Kako ča sa reka, njih san da ubiti zajno kad smo došli! To je bilo lahko jer njin ni bilo ni na kraj pameti. Prez straha, Vaše Veličanstvo, više ni živ niki ki je vidija. A po carstvu se povida da je  razbojnik Prodolina s svojemi banditi stija učiniti neko svoje carstvo, ali hi je pravedna carska vojska posikla do zadnjega, kako ča su i zaslužili. Car se na trenutak duboko zamisli, pa onda puštajući glavu da mu utone još dublje naslonjač reče: Ma, znaš ča se ja pitan, moj Velisina? Ako su takovi bili ti mišani, kakovi su bili oni ča su se zamišali?!
– Njih nismo vidili. Samo škulju ku su storili kad su odozgora pali. Vela ja kako grad i dimboka kako dolina! Koliko san razumija, moglo hi je biti pet-šest ki su ostali živi. Imali su vele glave prez lasi s velemi črnemi očijami , a tilo slabo kako malo dite od dvanajs – trinajs lit. Tribalo njin je ljudi za skopati rudu od ke su načinili ono ča njin je tribalo. Kopati su mogli i ljudi, ma za ono drugo triba veći mozak, ka brže uči i bolje dela. Zato su zeli naše žene i storili mišanu dicu ka će bolje delati.
– Ma, ča se naši ljudi nisu bunili?
– Nisu. Ai da su, ti su hi vrazi mogli ubiti samo ko su stili. Ali nisu,  bili su šegavi i su hi na lipi načini pridobili za se: pokazali su njin kako će njiva bolje roditi, kako će krava dati više mlika i kako ozidati veću i bolju kuću. Va kuće va ke se rodilo mišano dite ničega ni falilo i ljudi su sami nudili svoje šćeri.
            Car se po novo uzrujao: “Moj narod, moj narod! Prodava se za pes šenice i kabal mlika više. Oni bi i mene bili hitili ća i za cara stavili tu neki mišanu beštiju!”
– Na vrime smo hi fermali, Vaše veličanstvo! Ostat će samo ta štorija da je prid dvajset lit tamo negderi u Dumbrovi bila neka vela eksplozija, a kako će saki štoriju povidati na svoj način tako će ljudi na kraju reć da je nešto bilo, ali sigurno ne to ča se govori.
– A ti ki su pali s neba, ti su se na nebo i vratili, ča ne?
– Su. Koliko san kapija, su njihovi došli po njih,a oni su za sobom ponesli i se te svoje makine.
– I nič ni više tamo ostalo?
– Nič. Zapravo je …
– Ča?
– Prodolina je se zatuka, zgorija i zrušija da ni ostalo živega ni breka ka hi je vidija, jušto kako san mu reka, ali jeno ni moga: neki zidi od nekih kuća su bili tako trdo zidani da hi nikako ni moga razbiti. Ali, prez skrbi, Vaša veličanstvo, tu će naresti drevo. Ali, ako Vaše Veličanstvo to želi, tamo za dvajeset lit more dignut grad ki će te zide progutati kako svoje.
– Ne, nikad! Ne željin više čuti za to misto!
– Onda, ako hi neki i najde u onoj šumi, neće mu biti nič čudno jer se parajo kako i saki drugi zidi, a ne virvan da će hi stiti zrušiti. Ako i proba,  će imati misterij kega neće znati objasniti. Ni straha od tega!

      Nakon toga car ušuti i zagleda se u Velisine oči. I Velisina je gledao njega i što ga je više gledao, to su mu se kutovi očiju sve više povlačili prema dolje, lice mu je sve višepoprimali izraz očaja!
– Velisna moj, moj najvirniji slugo. Učinija si se kako je tribalo i Naše se Carsko Veličanstvo s tobon ponosi,  ma još je ostalo nešto za učiniti!

      Velisina problijedi, lice mu se osu kapljicama znoja. Car ga ja gledao nešto kao nezahvalnika.

      Preko drhtavih usnica časnik prevali: – Znači, dobro san storija kad san napisa … testament?
– Pametno, moj Velisina. Tar znaš, ti si jedini osta ki se zna!
– Carsku volju more saki imati, ma je samo jena volja od Cara!
– Tako je! Samo je za Cara carska volja volja od Cara i Car je car samo zato ča drugi moru samo sanjati da budu Car. Pojdi kroz ona vrata tamo i … obavi to!  

      Car je potom ustao i okrenuo mu leđa. Bilo mu je mučno i slušati kako Velisina odlazi na klecavim koljenima, a kamo li da to još i gledati. Potom je uslijedilo čekanje u gluhom muku. Dugotrajno, predugotrajno, tako da je Njegovo veličanstvo počelo uzrujano gibati prste ruku koje je držalo na križima. Samo taj jedan korak dijelilo ga je od spoznaje da je sve gotovo, da je sve zauvijek zbrisano i prekriveno kao da nikad ništa nije dogodilo.

            Pucanj, napokon!

S olakšanjem car pogleda kroz veliki prozor, na kubove i kvadrate grada s tu i tamo ponekim trokutom crkvenog tornja i elipsama riječnih brodova što se lijeno vuku  i na onaj zlatni šiljak što se u daljini nad svime uzdiže.

I protiv volje upita se u sebi: “Ča je Moje Carsko Veličanstvo bilo blago?”      

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *