Natalitet? Treba platiti!

Sve priče o natalitetu koje čujem čine mi se kao račun bez krčmara. Jer tko jer taj koji bi trebao nadomjestiti manjak djece ili drugim riječima roditi barem troje djece? Žene u fertilnoj dobi. Da, ali mnoge su od njih pri kraju te dobi, a dok se mjere za poticanje nataliteta uvedu mnoge druge će iz nje izaći ili će biti prestare da se na njih mogle djelotvorno Mjere bi, dakle, trebalo spremati za djevojčice. Ali, spremati djevojčicama tri i više poroda – nezamislivo!

Žena je najplodnija u dvadeset i drugoj godini.

„Nek’ se i to zna!“, uzviknuo je jedan ginekolog gostujući u televizijskoj emisiji o kojoj se raspravljalo o natalitetu.

Učinio je to zato jer je stanje uma društva u kojemu živimo takvo da je trudnoća prije dvadeset i pete godine zamalo sramota.

Pokušajte se sjetiti kada ste posljednji put u medijima vidjeli bebu, a da to nije bila kraljevska beba neke britanske vojvotkinje? Nekada je na televiziji bilo moguće vidjeti reklame tipa puder – guza ili krema – guza, a danas više nema ni osnovnoškolaca. Umjesto toga televizija je puna mršavica kojima djeca nisu ni na kraj pameti. Teško je u takvom ozračju podizati natalitet. Bez javnih prizora majčinske sreće i ljubavi, što znači bez kulture roditeljstva, neće ići.

I sad, što bih ja to htio? Možda da žene počnu rađati sa šesnaest i rode isto toliko djece toliko se iscrpe da im , kao piše Tolstoj u romanu Ana Karenjina, počne opadati kosa? Naravno da ne!

Živimo u dvadeset i prvom stoljeću, u sofisticiranom i personaliziranom vremenu, pa se tako moramo ponašati i prema djeci i majkama.

Nekada su djeca „dolazila“. Kontracepcija i abortusi postojali su, ali brojna obitelj smatrala se poželjnom, na nju se gledalo s ponosom. Tu masu djece i to mnoštvo mladih ljudi koji traže svoje mjesto pod suncem dalo se iskoristiti. Na primjer, za financiranje mirovina ili za rat. Njemačka je 1914.  godine kada je počeo Prvi svjetski rat imala prirodni prirast od devetsto tisuća godišnje. Dakle, mogla si je priuštiti gubitak od četiristo pedeset tisuća muškaraca jer ih se toliko narodi u samo jednoj godini. Kasnije će zločinac Goebels reći da zemlja koja ima dovoljno veliki natalitet može sebi priuštiti jedan rat svakih dvadesetak godina.

Djecu treba hraniti, odijevati i školovati, pa se na dječje potrepštine moglo udariti maržu jer roditelji to moraju kupiti ako žele podići zdravo i sretno dijete, koje će im u starosti biti od pomoći. Marža se udara i dalje premda su djeca negdje od sredine prošlog stoljeća prestala dolaziti samo tako.            

Iskustvo je pokazalo da su roditelji i djeca sretniji ako je obitelj manja. Jer lijepo je podijeliti čokoladu na dva dijela, pa i na tri, ali što se čokolada više dijeli lomi ona će ujedno i rjeđe dolaziti u kuću i na kraju će djeca maštati o tome da mogu jednom u životu najesti se čokolade koliko to žele.   

Na račun djece više se ne može uzimati, sada, naprotiv, djeci treba davati, u nju treba ulagati. To je ključno za povećanje nataliteta. Dakle, jeftine dječje potrepštine, besplatni dječji vrtići na svakom uglu plaćeni porodiljski dopust za majku ili oca od godinu i pol dana, četverosatno radno vrijeme za majke i, pazi sad ovo, besplatna postporođajna rehabilitacija za majke.

Ovo posljednje ne postoji ni takovom „raju“ kao što je Švedska, to je dostupno samo najbogatijim ljudima u svijetu. Ali, ako vojvotkinja od Cornwalla može svoju figuru povratiti u nekoliko tjedana, onda to treba omogućiti svim ženama. Dapače, to treba postati posebna grana medicine. Možda zvuči kao utopija, ali i ginekologija i praćenje trudnoće nekada su bile povlastice samo najviših slojeva.

Ukratko rečeno, želite li više djece, treba platiti!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *