Dobrodošao na Divlji zapad, dvadeset i sedmi dio

– Više volim naplatiti kada obavim posao. Što god mislili o ženama poput mene, mi ipak držimo do sebe.

– Na to i računam jer novac nije za ono što mislite.

            Zastala je spremajući novčanicu u dekolte.

– Nego za što je novac?

            Približio je svoj lice njenom metnuvši ruku na prečku, pa onda, pokazavši kratko glavom na unutrašnjost odakle je dopiralo Johnnyevo mlaćenje klavira, tišim glasom upitao: – Tko su ona trojica?

            Slegnula je ramenima: – Došli su iz Whichite.

– S onim kolima koja su kod konjušnice?

– Momci voze kola, a Johnatan jaše.

– Ovo im nije prvi put da su ovdje? Došli su, otišli na sjever i sada se vraćaju u Whichitu, je li tako?

– Odlaze sutra rano ujutro.

– Na sjeveru nisu boravili u nekom gradu, je li da nisu?

– Pretpostavljam da nisu, ali tko god stigne do nas prašnjav je i preplanuo kao i vi.

– Jesu li ti rekli što su radili?

            Zastala je neodlučno: – Ne znam zašto ti to uopće govorim?

– Jer sam platio.

– Nisi platio da razgovaramo do jutra.

            Pomislio je o njoj to što je pomislio, izvadio još jednu novčanicu. Ovu je uzela bez oklijevanja.

– Govorili su nešto o oružju i nekim Indijancima, ne znam kako se zovu. Pojedinosti ne znam.

            Počekao je trenutak, blago lupio pesnicom po prečki, pa se okrenuo da se vrati u saloon.

– Radiš za vojsku? – čuo je pitanje iza sebe.

            Ponovo se okrenuo prema njoj: – Da, radim za vojsku.

– Ali, ti si civil, slobodan si?

            Klimajući glavom zbog onoga što ona nije mogla znati reče: – Da!

–  I odavde idete u Whichitu?

– Nisam plaćen da odgovaram do sutra!

            Izvadila je iz dekoltea jednu novčanicu i pružila mu je. Bogme ju je uzeo!

– Pa, da,  ja bih mogao do Whichite.

– Povedi me sa sobom! Platit ću ti koliko tražiš!

            Nasmijao se. Razmisli je na trenutak, pa sa šeširom u ruci pokazao prema njoj i rekao: – Ako te povedem, bit će to besplatno. Ali, o tome ćemo razgovaratri sutra.

            Potom se vratio u saloon gdje su ga dočekali isti oni pogledi.

Četrnaesto poglavlje

            Jahao je Virdžinijom gledajući poznata plava brda u daljinama, pored njega su promicala drveća s kojima je rastao, dapače, činilo mu se da poznaje svaku neravninu pod konjiskim kopitima. A onda je vratom zapeo za nešto i srušio se s konja! Što je to moglo biti, to što mu je nastavilo i na zemlji pritiskati vrat?

            A onda se probudio!

            Prvo je opazio prigušeno svjetlo petrolejke, pored prozora kroz koji vire prve naznake praskozorja. Onda je shvatio da mu pored desnog obraza stoji nečija šaka. Nešto je držala. Revolver! Cijev je upirala u njegov vrat ispod brade.

– Samo pisni i skupljat ćeš mozak s jastuka! – čuo je kako mu Johnatan govori ispod glasa.

            Umirio se kao janje pred klanje. Čekao je zapovijedi.

– Ustaj!

            Ustao se. Petrolejku je držao plavokosi, a uz o rame objesio njegov pojas s revolverom.

– Oblači se!

            Uzeo je hlače i počeo ih navlačiti.

– Brže!

            Požurio je. 

            Kad je odjenuo i nazuo čizme, Johnatan ga uhvati za desnu podlakticu i prislonivši mu cijev ispod uha povede kroz vrata koja je otvorio plavokosi. Prošli su tako reći na prstima pored susjedne sobe iz koje je dopiralo Terijevo neobuzdana “piljenje”. Ugasivši fenjer izašli su iz zgrade.

            Samo su crte krovova bile oštre i jasne. John je pretpostavio kamo ga vode i pogodio – u konjušnicu.

            Zapravo pred nju jer su pred otvorenim vratima već čekala upregnuta kola i osedlani konji, među njima i njegov Lord. Čuvalo ih je dvoje, jedan je bio muško i to je zasigurno bio onaj tamnokosi momak, ali treći lik nije nosio hlače, nego zvonastu haljinu. Katty!

– Iznađen si što me vidiš? – upitala podrugljivo.

– Oni plaćaju bolje?

– I vode me u Whichitu.

– Ali, što imam ja s tim?

– Tvoji će misliti da sI pobjegao s njom. Vidjeli su te kako razgovaraš s njom, bit će uvjereni da ti je zavrtjela pameću – reče Johnatan sve onako držeći revolver uperen u njegovu glavu.

– Ali, znaju za vas, tražit će vas i pronaći!

– Ne znaju – reće Katty – Terry se jučer tako nalio da su ga dvojica morala nositi u krevet, pa mu nisi stigao reći.

– Znači, to si sve ti isplanirala, pa si im trčala ispričati naš razgovor? – upita John misleći o njoj ono što je već više puta pomislio.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *