Kujica


            Odlučio je ubiti kujicu.

            Dolazilo mu je da je zatuče dok se onako skotna, nalik na kratkonogu sivu bačvicu, vukla dvorištem plašljivo ga gledajući malim, okruglim očicama. Životinja je zapamtila šibu iz one noći kada se gospodar pijan doklatio kući i nagonski je osjećala da bi stanje u kojemu se nalazila moglo u njemu izazvati bijes poguban za ono što u sebi nosi. Doduše, njega ništa ga nije sprečavalo da je potraži u šupi gdje se boravila, ali ipak se suzdržavao od toga.

– Da mi se okoti dok je mlatim kolcem!? Pa, hajde, ti onda čisti još i to!- objašnjavao je u birtiji.

            No, tog je jutra na hrpi ugažene stare odjeće u kutu, pored tački ručkama naslonjenih na zid, ugledao četiri tiho cvileća valjuška od kojih je jedan sličio na nju, a ostala tri tko zna na koga. To je prešlo sve granice njegove snošljivosti!

            Od početka nije znao što bi s tim psom. Kući ga je donio kao tromjesečno štene koje svako malo tuli za majkom, a uzeo ga je samo zato jer se nadao da će putem njega učvrstiti vezu s konobaricom u koju je bio zaljubljen.

– Hajde, uzmi mi je! Ti živiš gotovo na selu i imaš mjesta – rekla mu je.

            Shvaćao je da je to posljednji mladunac njene kuje kojega nitko neće jer je ženka koja će se tjerati, ali za odabranicu srca svoga on je bio spreman učiniti i mnogo više. No, pokazalo se da mu je potez bio beskoristan jer napredovanje i razvoj male kujice nije bila tema koja bi njegovu ljubav potaknula na čavrljanje u njegovim potonjim dolascima na šank.

– Što mi stalno spominješ tog psa?! Dosta mi je onaj kod kuće! – otresla se jednom prilikom.

            Naposljetku je sve otišlo k vragu, to jest udala se za drugoga, premda je tako iskreno tvrdila da ona nije od onih koje bi se vezale za nekog muškarca. Učinila je to u predahu neobuzdanog smijeha u koji je prasnula nakon što joj je on nekako izokola, obraza i ušiju crvenih kao vatra, uspio natuknuti nešto o braku. 

            Ostao je sam ili još gore: ostao je s kujicom. To ga je pseto uvijek slušalo, uvijek ga je dočekivalo mašući iz sve snage kratkim repićem, uvijek mu je pokušavalo nosom poljubiti nogavicu i uvijek je lajalo na nepoznatog koji ulazi u dvorište. Biće kakvo moraš zavoljeti! Ali, on ga je mrzio upravo zbog tog osjećaja koji mu se nametao. Životnu radost tog stvorenja doživljavao je kao sprdnju žene kojoj je dopustio da ga vuče za nos jer, shvatio je, to nije bilo ništa drugo nego povlačenje za nos. Znao je jako dobro što bi pomislila, a možda čak i rekla da ga sada vidi: – Nisi me oženio, ali, eto, barem imaš psa za društvo, ha-ha-ha!

            Mržnjom prema bivšoj voljenoj raskrilio se nad čitavim ženskim rodom, pa tako i nad tom malom lajavicom. Hranu joj je bacao samo ako je bilo ostataka od obroka i samo zato jer je to bio najjednostavniji način da ih se riješi. Katkada joj danima ne bi ništa dao, ali ona bi već nešto pronašla, najčešće na obližnjem gradskom smetlištu. Ni ime joj nije nadjenuo, ali činilo se da si ga je sama izabrala jer se odazivala na “Ej-pas”. Tog jutra mu je svega bilo dosta i prezreni četveronožac je za njega postao mrtvo meso koje još samo tehnički trčkara okolo.

            Zamisao o njenom pogubljenju potpuno ga je zaokupila. Taj osjećaj odlučnosti unio je dašak svježine u njegov dosadan život priučenog zidara koji gdjekad ručno miješa beton. Nesvjesno je odgađao izvršenje, htio je da taj svečani trenutak potraje. Opravdanje je nalazio u potrebi da sve bude pomno isplanirano. Pričao je o tome po šankovima i rado razmatrao sugestije o načinu izvedbe. Eutanazija kod veterinara? Ta nećeš valjda plaćati za crkavanje psa! Zamoliti lovca da stvar riješi metkom? Opet moraš čovjeka nečim počastiti. Trovanje? I otrov košta! Gurnuti je u otvor na ledu, pa je zatući kolcem u hladnoj vodi? Proljeće je. I na kraju mu u uho uđe način koji mu se učinio savršenim: vješanje.

– Samo je ostaviš da visi i odeš. Vratiš se nakon dva sata kada se dobro istegne i baciš negdje – pričao je o svom izboru.

– A štenci? – upita ga netko.

– U vreću s nešto kamenja, pa u potok!

– Nisu to mačići!

– Sve je to isto!

            Bio je siguran da će  netko za njim reći da je lud, ali nije mario za to.

            Napokon je došao i taj dan! U jednoj ruci s omčom od starog kabla kojim je neki miš bio spojen na računalo, a u drugoj s komadom svinjetine, zaputio se prema šupi. Išao je odrješito ljuljajući kukovima, po čemu je bio prepoznatljiv i što bi mu životu vjerojatno bilo dobro došlo da se rodio kao žensko.

– Ej, pas! Ej, pas – zovnuo je pred odškrinutim vratima!

            Namjeravao je namamiti je pod krušku s koje se pružala gotovo vodoravna grana.

            Kujica se između vrata i dovratka provuče mahnito mašući repom lijevo-desno uz  ispuštanje zvuka nalik na kihanje. Toliko mu se radovala!  A onda je njena njuška uspostavila vezu s komadom mesa i povela cijelo tijelo za njim. Bacio joj ga je u travu ispod grane, a ona ga stane halapljivo jesti. Preostalo je samo da joj tako posvećenoj namakne omču oko vrata i onda, bez obzira što se potom događalo, zategne, pa podigne, prebaci kabel preko grane i zaveže ga.

            U trenutku kada je omču htio provesti između njene njuške i ostatka mesa, on postane svjestan da se iz šupe čuje neki neobičan zvuk. Zastane i osluhne pažljivo: kao da štenci plaču! Kmečavi cvilež nakratko bi se prekinuo, a onda nastavio i tako stalno uz neznatne varijacije. Zvučalo je kao glas malog djeteta! Pun nevjerice, Zlatan ostavi kabel i pođe u daščaru.

            Ondje, na ugaženoj hrpi stare odjeće u kutu, pored tački ručkama naslonjenim na zid, četiri bespomoćna štenca koja još nisu otvorila oči tiskala su se oko zamotuljka koji je kmečio. Iz dronjaka neke prljave plahte gledalo ga je lišce nalik na staračko, već dobrano poplavjelo.

            “Kuja spasila bebu sa smetlišta”, “Donijela dijete u svoje leglo”, “Pas dobročinitelj”, neki su od naslova koji su sutra osvanuli po portalima i novinama. Postao je ponosni vlasnik psa kojemu se svi dive!  

– Ma, isto ti je to i kod životinja i kod ljudi: netko ima toga više u sebi, netko manje, a netko nema nimalo. Evo, ta cura koja je ostavila dijete, ta nema ni zrna toga u sebi, a ova moja ovdje koja ga je donijela u šupu, e ona ima toga na pretek! – pričao je novinaru sjedeći na kućnom pragu s junakinjom između nogu.      

            A onda bi je u naletu dragosti uhvati za gušu i govoreći: – Ma, ne bih je dao; ma, ne bih je dao! – zatresao joj glavom tako snažno da su joj uške činile flap-flap-flap.

            Momak s bilježnicom u ruci sažaljivo je pogleda, a ona mu uzvrati pomirljivim pogledom: eto, ne zna što je nježnost, ali on je ipak voli i obožava njeno leglo.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *